Ženo, nazvah te sjajem svojim
pogledaj što sjaj od prašnjavog mjeseca čini
Ženo, ti rijeko mojih stihova skrivenih u svili zemlje
protječeš kroz visine da moja beskrilna pjesma prošeta nebom
U dobroti stremiš neprimjetno prema savršenstvu, ženo
Na vječnom izvoru, s tvojim suzama briše ljubav svoje užareno čelo
a tu na ulici nitko ti, od onih
što nemaju tvoje lice u sjećanju, ne prilazi
kao da ne vide sunce što u tebe silazi i uspinje se u srebrnu noć
Ja ću prema mjesecu dobrovoljno poć', da me utiša u tebi
da budem žubor krvi tvoje ispod milih usana
Ženo, kad iz ovog svijeta izađeš na nepoznat hladan vjetar
zamišljenim srcem zaogrnut ću te u poznato sve
u prošle poljupce i na tvojim dlanovima oproštene greške
u zagrljaje iskorištene na promrzlim ulicama
i u suzama prolivenim
da bi se ocrtao naš zajednički put
Ženo, bijele su tvoje haljine oduvijek
moja si žena i anđeo čuvar
moja si sekunda što se razvlači u trenutak
a on pak gradi kuću našu u srcolikom oblaku
Tvoj mrkli mrak vidljiva je noć u mojim grudima
tvoj duboki kašalj je oluja za dušu koja te čuva u meni
Tvoj osmijeh podiže moju kožu u val svjetlosti
koji se razbija po zraku
čineći svaki udisaj ritualom ljubavi
Ženo, s tobom bi otplesao i ples
što sječe noge, jer da me ti dodirneš
sve je dobrodošlo
Ženo, hladne su zvijezde bez tebe u mom snu
trebam te tu
gdje je još sve nevidljivo u sjemenu
pa se strah golem čini dok gledam ono što ne postoji
Ženo u vrijeme mi uđi
Rukom povjetarca na prsima nemirnu uru utišaj
u san mi smiri propuštene prilike
Zapjevaj dušom, slušat će moji letovi te upute
kako da se pojavim pred tebe kao ljubav koju
si zamišljala kad te je ona željena izdala
mene je jednom izdalo srce, ovo novo kuca za tebe
ženo, jedina si koja ulaziš u moj svijet bez kucanja
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.