ponedjeljak, 15. siječnja 2018.

Krunoslav Mrkoci | Čitanje i pisanje. bijeg i terapija


Svi prividni pokušaji i napori da se otrgnemo sebičnosti, sebeljublju, ne daju rezultata. Najbolji dokaz tomu je procvat facebook profila i raširena omiljenost selfija. Također, svi pokušaji da se prikažemo kao produhovljena, intelektualna bića prilično su uzaludni.

Većina stanovnika planete ne čita gotovo ništa, ako baš ne moraju, osim onog što vide na tv-u. Određen broj pojedinaca priušti si svakodnevno malo žute štampe. Onaj malobrojan sloj stanovništva planete koji doista u svoje slobodno vrijeme čita knjige, to čini kao izraz 1) navike, 2) bijega. Riječ je o pokušaju bijega od svoje okoline traženjem psihičkog rasterećenja.

Dakle, čitanje kao izraz samopomoći ne ukida sebičnost, pohlepu, materijalizam i materijalni svijet ljudskih bića. Ono je zapravo tek utočište pojedinaca koji ne uspijevaju u vanjskom svakodnevnom i događajnom, materijalnom svijetu uživati u potpunosti, već osjećaju određenu prazninu. Netko bi mogao komentirati kako je potreba za čitanjem odraz određenog psihičkog defekta kod pojedinca; odraz njegove duševne mane.

Svijetu se ne može pomoći. Afrika, na primjer, je osuđen kontinent. Pogledajte samo uvjete života tamo, i stupanj razvijenosti industrije. Svijet i čovječanstvo osuđeni su na materijalističku patnju iz koje nema izlaza. Siromašni žele više; jako bogati žele više; srednji sloj bogate Europe često je zadovoljan i pomiren sa sobom. Jedino za čim europski srednji sloj zaista čezne je mogućnost bijega od svog predvidljivog i proračunatog života. Izlaz najčešće vide u egzotičnim turističkim destinacijama. Hrvati u velikom broju također pokušavaju pobjeći. Oni, neki imućniji, odlaze na skijanje u Italiju, Austriju, Francusku. Mada su u posljednje vrijeme ozbiljno zaprijetile lavine na pojedinim skijalištima. Globalno zatopljenje uzima svoj lokalni danak. Velik broj Hrvata, dobi između 25-40 godina, bježe u ono što za njih predstavlja egzotiku: u Njemačku i druge razvijene zemlje. Tako će promijeniti okolinu (da izađu malo iz svog učmalog gradića ili sela), a usput će i zaradit nešto. Također, vidjevši zapadnu razvijenu zemlju, vidjet će državu u kojoj poslodavci uredno plaćaju svoje radnike.

Uglavnom, svijetu se ne može mnogo pomoći pojedinačnim djelovanjem, jer se sve svodi u konačnici na prevlast velikih brojeva i cifri. Svijet ne može pobjeći od svoje statistike. Potreba, pohlepa (želja) i bijeg, konstante su ljudskih bića.

Pisanje i objavljivanje romana na svijet ne utječe nikako, osim kod velikih jezika i velikih izdavača, gdje doprinosi ekonomskoj bilanci. Inače, nikakve ideje ne mogu promijeniti svijet i ljude. Sudbina svijeta je zacementirana: na jednoj strani pomanjkanje najosnovnijih potrepština, na drugoj strani preobilje i dosada. Čovječanstvo nikako nije sretno i zadovoljno.

Većina objavljenih romana, naročito u maloj zemlji, prođe nezapaženo. Izdatak koji nije moguće tržišno opravdati. Ljudi u osnovi pišu iz više razloga koji svi ipak imaju nešto zajedničko. Jedni, oni početnici, pišu i objavljuju romane iz neznanja (jer imaju velika očekivanja od svog djelovanja, i nisu svjesni da zapravo ne mogu promijeniti ništa). Drugi pišu i objavljuju romane jer ih na to navodi njihov ego: žele ostaviti nekakav trag, pisani trag u povijesti, o tome da su bili i kakvi su bili. To je zapravo tipičan pokušaj bijega od zaborava i smrti, kakav postoji još od vremena stvaranja epa o Gilgamešu. Treći pišu i objavljuju jer osjećaju veliku potrebu za tim (koju ni sami sebi nisu u stanju sasvim objasniti): dakle, iz terapijskih razloga. Zajedničko svim trima skupinama pisaca jest da su to uglavnom u sebi nesretni i nezadovoljni ljudi kojima vanjski svijet oko njih nije dovoljan (a vjerojatno niti dovoljno dobar).

Pisanje teksta pruža osjećaj zadovoljstva po dovršenju i osjećaj nekakve kontrole. Pisac je osoba koja se osjeća potpuno zadovoljno činjenicom da može kontrolirati riječi na papiru. Njegove ili njezine ambicije u osnovi često niti nisu mnogo veće.

Primijeti li naš skribo-manijak da u okolini postoji nekakav pozitivan (makar i malen) odjek na njegovo pisanje, pomislit će kako je to idealno zanimanje za njega/nju. (Ionako mu ostali poslovi koje je isprobao nisu baš bogznašto; uglavnom su dosadni, zamorni i naporni. Bolje se držati pisanja.)

No, nakon nekoliko pokušaja dolazi otriježnjenje. Samo rijetki uspiju biti zapaženi u svijetu objavljenih romana, i ostvariti kakve-takve prihode. Svi ostali samo popunjavaju statistiku pokušaja.

Najustrajniji ipak pišu i dalje: uglavnom iz terapijskih razloga.

Nema komentara :

Objavi komentar