Kolumne

ponedjeljak, 15. siječnja 2018.

Ivica Ušljebrka | U praznini boce



Viđam te povremeno, prosvjetarko draga,
kad u gluho doba izađem iz stana
i krenem ulicama za odbjeglim snom.
U tišini, poput sjene, ogrnuta mrakom,
obilaziš ceste, dvorišta i zgrade.

Noćas djeca pijanom su pjesmom slavila
mladost i neznanje.
I vikala u vjetar isprazne parole.
Okrenula si glavu. Povukla se. Ustuknula.
Nisu vidjeli sjenu što stopila se s mrakom,
niti sebe za pet desetljeća.
"Nek' žive u radosti, jer mladost je slijepa."

Htio sam se javit'
" Dobra večer"  -reći- "razrednice."
- ali nisam.
Pobjegoh u mrak
pred slikama srednjoškolskih dana,
kad si bila mlada
i sa žarom govorila o vrijednosti znanja.
Pognuo sam glavu, noćas, zašao u sjenu, pred tvojim licem
punim briga i ugaslog sjaja.
Slušao sam, iz prikrajka, poklopaca zvuke,
tihi šapat vrećica, papira, i
i jecaje stakla
iz tame kontejnera.

Mladići i cure iz odbačenih boca popili su pjesmu,
radost i kratke romanse
da utope beznađe što u njima tinja.
Ti ćeš sutra ovu noćnu žetvu zamijeniti
za šaku sitniša.
U praznoj ambalaži živi tvoja samotnjačka starost
u njoj tvoj je ogrijev, stanarina...

U tišini, poput sjene, ogrnuta mrakom,
obilaziš ceste, dvorišta i zgrade.
I još nosiš onaj isti kaput.
Na njemu je potrošena mladost
i desetci dječjih naraštaja.
Nijeme ruke pružaš u prazninu boca
jer su dostojanstvo i spokojna starost,
zarađena poštenjem i radom,
tek obična tlapnja iz mladosti.

Nema komentara :

Objavi komentar