Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Tamare Lövey „Duhovita legenda“

Piše: Mirjana Mrkela

Tamara i ja jedemo kokice, ali ne buljimo u ekran. Jedna drugoj povjeravamo svoje brige. Ona je arhitektica i razmišlja o obnovi nekog porušenog dvorca. Osobito je zanimljivo jedno stubište. Ne zna se kuda bi vodilo, jer je zid pred njim srušen. Malo nagađamo o tome, a onda ja kažem:

  
– Podsjeća me na dijete kojemu su se roditelji rastavili. Ispred njega je velika praznina i ne zna kamo ni kuda. U mojoj ulici su se...

– Neću slušati ogovaranja. – opomene me Tamara, a zatim se naglo razvedri – Nego, pamtiš li ti onog mog Arjana?

   
Kako ne bih! Arjan je rođen 23. studenoga, a Lota kaže da je to početak strijelca. Njemu ova obavijest nije važna, iako ime Arjan znači baš to — strijelac. Završio je sedmi razred, nosi šiške i voli lijepu odjeću. Njegov tata je dobio dijete s drugom ženom, a on i mama su se doselili u veliku staru kuću koju joj je ostavio otac. Svašta se izdogađalo u toj kući, kao i na izletu s novim susjedima. Sve mi je to prošlo kroz glavu prije nego što sam se nasmijala i rekla:

  
– Želiš li me podsjetiti da je Arjan već stekao nove prijatelje i prilagodio se novim okolnostima?

 
– Da, samo što je još ljut na tatu.

   
– I ja ću se ljutiti na tebe ako mi odmah sve ne ispričaš! – kažem ja na to Tamari.

   
Ali ona mi nije rekla više ništa. Poslala mi je mail s cijelim romanom u privjesu pa sam ga sama morala pročitati. Zapravo nisam morala, nego je bilo normalno da otvorim i počnem. A kad sam počela, nisam se mogla otrgnuti od štiva. Prvi dio priče o Arjanu zove se Tisov brijeg, a ovaj drugi je Duhovita legenda. Duhovito, kao što znate, može biti nešto smiješno, ali i o duhovima.

   
"Nemoj mi reći da se bojiš. Neustrašivi Arjane?", kaže mu jedan prijatelj. Dobro, svatko se može uplašiti. No evo retka iz kojeg ćete bolje razumjeti Arjanovo ponašanje:

  
"Jesi li siguran da je to baš najpametnije? –sumnjičavo ga pogleda Arjan, procjenjujući omjer pustolovine i sigurnosti."

   
Dakle, on je razborit dječak. Što ne znači da su te njegove procjene uvijek najispravnije i odluke najsretnije. Ponekad je teško obuzdati radoznalost i odoljeti izazovu. Pročitajte ovu knjigu i uživajte u Arjanovim pustolovinama! Vjerojatno ćete naići na mnoga napeta mjesta, a meni je jedno od najdražih slijedeće:

   
"Iako joj je tijelo odavalo oprez, oči su joj sjale pred izazovom. Arjan upali svoju svjetiljku, napravi jedan korak u neizvjesnost, a onda se okrene prema njoj i pruži joj ruku."

  
– Ovo si odlično napisala. – rekla sam Tamari – Sva sam se naježila i jedva sam čekala što će biti dalje.

   
Naravno, bilo joj je drago što hvalim njezino pisanje. Ali nisam htjela da postane umišljena. Zato sam je pitala o Giti. Ne, Tamara u životu nije srela ni jednu kobilu koja se tako zove. Ni jahati ne zna. Za sada. Samo je željela da se u priči vidi nešto od njezinog divljenja prema tim plemenitim životinjama.

   
– Shvaćam. – rekla sam – I uspjela si. Kao što se u prethodnome romanu prepoznaje tvoja sklonost stablima kad spominješ tise, platane, trešnje i hrastove. Meni je sve to drago, jer i ja volim stabla. Konje volim kad ih se sjetim pa ti baš hvala što si me na njih podsjetila!

  
Način na koji Tamara nadjeva imena svojim junacima također je zanimljiv. Ako se sjećate, muški likovi u romanu Tamo iza dobili su imena po glumcu iz Sumrak sage. A Kristofor i Tibermah u ovoj knjizi zovu se vrlo slično kao Tamarin sin i suprug. Ne ogovaram, ona sama mi je to pojasnila. Dakle i vi slobodno rastrubite dalje!