Kolumne

srijeda, 17. siječnja 2018.

Igor Petrić | Stan


„Ovaj pogled. Samo pogledajte. Dajte. Priđite prozoru i pogledajte rijeku kako mirno teče. Ovo nećete naći nigdje. Ovakva se prilika ne propušta. Ova cijena i popust za gotovinsko plaćanje ili kredit. U redu je. U redu. Ako se odlučite, vjerujte nećete pogriješiti.“ – Ponavljao je agent za nekretnine. 

„Jutro na istoku, veće za zapadu.“ – Ponavljao je i ponavljao, neumorno pokušavajući obraditi klijenta na sve moguće načine. Možda nije znao. Nije pitao. Nije mislio ništa… Možda, jednostavno nije imao vremena upoznati klijenta … (?) To mu je posao i OK. Sve pet. Sve u redu. Posao je posao, ali … mogao je unijeti i malo više žara u sve to. Barem na početku. Možda bi se sjetio. Možda? Sad je gotovo. Zaboravio je i nema veze. Možda zbog jutra ili činjenice da je posljednji dan u mjesecu. Pitanje je može li se na takav način prodati i obična čaša vode pustinjskom ratniku, koji je, recimo, prije dva dana popio zadnji gutljaj, zadnju kap uoči odlučujuće bitke ili svemirskom putniku kojem je voda isparila nakon što se previše približio Suncu. Može li se voda prodati ribama. Može li … ?

Kako je vrijeme odmicalo, agent za nekretnine postajao je sve agresivniji, sve rječitiji i uživljeniji u priču kojom je nastojao pridobiti klijentovo povjerenje. Vratio se u svom stilu. Crvenog nabreklog lica, buljavih očiju i jednodnevne brade!

„Oprostite ako pretjerujem, ali stvarno Vam kažem, ovakvu priliku više nećete imati. Stan će se brzo prodati. Smatrajte se sretnikom što ste prvi. Upravo Vi. Sad i ovdje. Prvi imate priliku dotaknuti te debele zidove i udahnuti mirise prošlosti. Ovakav stan! „Stančina“ od, preko 100 kvadrata iskoristivog prostora. Pogledajte te sobe i … Pogledajte taj pogled.“ – Agent  se sve više i više unosio u svoju ulogu. Ulogu života, jer ovo mu je posljednji slobodan stan na tržištu nekretninama. Stan o kakvom je i sam nekad maštao. Stan za prodaju prije odlaska u mirovinu.

„Oprostite što prekidam, ali zanima me što ste zapeli za taj pogled. Pogled ko pogled. Rijeka, park i zapad s jedne, gradski krovovi, dvorišta, vrtovi i istok s druge strane. Pa što. Nije to jedini stan u ulici. Svi su takvi. Čuo sam kako su im i parketi isti. Barem u onima u kojima ih nadobudni vlasnici nisu prekrili laminatom.“ – Promrmljao je nezainteresirano i pomalo ljutito klijent prvi.

„Istina. Svi su prilično isti. Prije nekoliko dana prodao sam jedan na broju tri. Zamislite, stan na broju tri koji ima tri sobe. U njemu su živjele tri sestre. Svaka u svojoj sobi. Dijelile su kuhinju i prostranu kuponu s WC-om. Ona najmlađa umrla je prije tri mjeseca. Druge dvije nikad se nisu udavale. Dobile su smještaj u domu umirovljenika. Na trećem katu u sobi broj 33. Nevjerojatno!  Tko zna, da treća nije umrla, možda bi dobile sobu broj 333. Kužite! Nije li to super. Nekako nestvarno i Biblijski. Znate ono o trojstvu. Pretpostavljam da znate, mislim vjerojatno ste negdje čuli. Oprostite ako pretjerujem, malo se zanesem iiiii…“

„Pretjerujete, pretjerujete, a ako nastavite, možda neću moći izdržati. Ako se kojim slučajem to dogodi … Ni majka vas neće prepoznati.“ – Mrmljao je klijent prvi kroz zube, toliko nerazumljivo da je zvučalo kao režanje divljeg australskog psa. Zvučalo je upravo onako kako je i trebalo zvučati. Upozoravajuće. Prijateljski upozoravajuće.

„Oprostite još jednom ako pretjerujem.“ – Ispravio se agent. „Ponekad se previše zanesem i (dugo i zbog efekta) … Pokušajte razumjeti. Vratimo se mi ovom stanu ovdje. Nije sve u pogledu i položaju. Istina! Ali, morate se složiti sa mnom, položaj na najbolji mogući način prati izlazak i zalazak sunca. Putanja savršena. Ni previše lijevo, ni previše desno. Taman kako treba. I ta rijeka koja se opružila, mislim koja teče skoro pa ispod prozora. Savršeno! Pogledajte, moje riječi su suvišne. Svaki komentar je suvišan. Nezamjenjivo! Neponovljivo! Nevjerojatno jednostavno, jedinstveno i fantastično. Ma sve!“

„Mislim da ipak malo pretjerujete. Pardon! Mislim da pretjerujete, ne malo, malo puno i čak više od toga, a to nije dobro. Znate li uopće tko sam ja? Kako se zovem i zašto sam, eto prvi kupac na kojeg ste naletjeli, iako je „stančuga“, kako ste je na početku imenovali, na prodaji već šest mjeseci. Vaše priče o sreći i prilici. Ma dajte molim Vas. U pravu ste, priznajem. Veličina kvadrata, velike sobe, ma i taj pogled koji stvarno na prvu oduzima dah. Položaj i sve to, ali ... Ali, ali, ali. Uvijek neko ali. U ovom gradu je sve manje ljudi. Ništa ne radi. Poslovni prostori zjape prazni. Kuće i stanovi su prazni. Tvornice su zatvorene. Tvornice kojima se ovaj grad nekad ponosio. A Vi i dalje pričate o pogledu i rijeci. Ma i rijeka više nije kao što je nekad bila. Nekad su njome plovili brodovi. Veliki i mali i vukli su šlepove, a sada je zapuštena. Nitko već desetljećima ne vadi pijesak i ne održava korito plovnim. Zimi samo što se ne prelije, a ljeti postaje rasadnik algi i neugodnog mirisa i (opet ono dugo i zbog efekta) … Što reći. Što reći osim DOVIĐENJA. Izađite iz stana. Na početku sam Vam rekao da ne znate tko sam. Nisam ništa loše mislio pod tim. Ne pravim se važan i ne prijetim. Mislio sam da bi bilo u redu upoznati klijenta. Istražiti njegove mogućnosti i (opet ono, ma znate već dugačko i zbog efekta) … Ali ne! Vi ste odmah počeli štreberski. Kao papagaj, već pola sata ponavljate unaprijed pripremljene rečenice. Vi ste MORON i zato molim Vas, napustite ovaj stan. Ovaj je stan moj i ja sam taj koji ga je stavio na prodaju. By the way zovem se Albert i povlačim ponudu. Stan od danas nije na prodaju. Razumijete! Nije i to je to. Za kraj, još vam samo ovo želim reći: Imate pravo. Stvarno imate pravo kad kažete da je nešto u tom pogledu na rijeku. U stvari, ne samo na rijeku nego i na život. Pogledu na život kojeg imam, a koji Vi nikad nećete, niti možete imati. Zbogom…“

Nema komentara :

Objavi komentar