Pjesme, zabavu, vino i žene,
Ostare kad, kad se jedva još kreću,
Postanu sive, dosadne sjene.
Toliko dosadne i tako već sive,
Stopljene s gradskim vrućim asfaltom,
Da čudiš se kako to još uvijek žive,
Kako još nisu pregaženi autom.
Staračke duše u mladome tijelu,
Mladost je vaša trajala kratko,
Oči u iPhoneu, misli o jelu,
I svatko želi da bude ko svatko.
I sam u toj masi dosadnih sjena,
Mladost svoju izgubiš brzo,
I teško se iščupaš iz toga plijena ‒
U lijenosti svojoj tvoj pokret se smrzo.
A slobodnih mladih duša sve manje,
Srce u oklopu crnog bazalta,
I teško mladima to podnijeti sranje,
Pod teretom sivih sjena asfalta.
Prorok na stanici
Zima. Minus i nešto stepeni.
Ne osjećam ruke. Zapalim još jednu.
„Doći će“‒ kažem nekoj ja ženi,
„Al imaš li dušu za ulazak vrijednu?“
Ni traga više nevrijedne žene,
Snijegom bijelim sijeda mi kosa,
Poglede lovim sve oko mene ‒
„Doći će, imate vjere li dosta!“.
Broj četrnaest, tramvaj na pruzi,
„Eto, došo je!“ – viču ‒ „ Budalo!“
„Hvala“ – kažem, a lice mi suzi –
„Al doći će, vjerujem, evo još malo...“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.