Fellini, tu smo sjedili sinoć za ovim stolom. Ti najbolje znaš kako je meni teško pronaći termin za večeru u sredini tjedna. Sve sam učinio, otkazao kongres u Opatiji, odgodio poslovnu večeru, pomaknuo sastanke, samo da tu večeru organiziram kako treba. Jučer nam je bila okrugla godišnjica. Jako mi je bilo važno da sve uskladim i da sve funkcionira. Evo, danas me još uvijek zovu partneri s kojima sam se jučer trebao naći. Znaš da nitko ne voli pomicanja i promjene u kalendaru.
Rekao sam joj da ne kasni, zbog večere, jelovnik sa tri slijeda pripremljena samo za nas. Najnormalnije, kao da ja nju već godinama ne znam, ona meni kaže: - Pa kad sam ja kasnila?“
Eh, Jasna i to sam trebao probaviti tu večer.
Tu, ispred Rossinija sam čekao pola sata, već je i kišica počela, ruže su mi uvenule, cipele se smočile i tek kad sam vidio da me ljudi čudno gledaju s gotovo razmotanim cvijećem, ušao sam i sjeo, eto baš tu gdje ti sada sjediš.
- Fellini, zar ona misli da sam ja nekakav klipan, bez obveza? Moje vrijeme je neprocjenjivo. Najprije me je ostavila da čekam ko idiot pola sata pred restoranom. Onda je poslala poruku, samo poruku Fellini, da stiže prvim taksijem.
Konobar me stalno požurivao, nudio aperitivom, donosio Jelovnik, gledao na sat. Nikako mu nisam mogao objasniti da je već sve dogovoreno. Prije nego se ona pojavila na vratima ja sam se već preznojio i bio sam na rubu, samo korak do napada panike.
Ušetala je u restoran polako, klateći se s noge na nogu kao da ima sve vrijeme svijeta pred sobom i kao da ja ne šizim. Mogao sam puknuti i u trenutku kad je sjela na rub stolca i počela se ljuljati kao nekakva balavica. Izgledala je kao da će svaki tren odskočiti sa stolca i potrčati prema vratima. On joj je poslužio samo da predahne i da strese s kose kišne kapi. Torbu je držala na krilu, a svileni šal nije odložila na vješalicu. Duboko sam disao i govorio sam sebi :- Proći će, proći će, mora proći i ... suzdržao sam se. Uzela je ruže od mene kao da se opekla i brzo ih spustila na stol. Kupio sam joj znaš, one bordo crvene s tamnim rubom koje najviše voli, a nije ih niti pogledala.
Zvao me partner, a ja nisam mogao reći, oprosti nezgodan trenutak, na večeri sam s Jasnom. Vidio sam kako prevrće očima i dosađuje se. Njoj se takvi razgovori gade. Ipak, radilo se o važnom poslu, o novcima se radilo Fellini, o novcima. Ona nema pojma odakle dolazi novac. Ona o novcu zna samo toliko da on sjeda na račun i da se uzima na bankomatu. Pa nije novac kokoš da će samo tako sjesti na moj račun!
Oprosti, evo moram se javiti.
Tako ti je moj prijatelju ona nešto stalno petljala po narukvici dok sam ja razgovarao. Znaš ona s crvenim rubinima što sam joj prošle godine kupio. Mislio sam da je nešto potrgala, kao i obično. Zaustila je kao da će nešto reći, ali odmah je i odustala jer se pojavio konobar s juhom.
Ispričavao se: - Malo kasnite vi malo kasnimo mi i večeru smo morali podgrijavati. Znao sam da ću na kraju jesti i podgrijanu večeru s tri slijeda. Uzalud sam se od ponedjeljka trudio.
Smiješila se i odsutno gledala po restoranu. Nije dozvolila da ispričam što sam sve morao odgoditi. Prekidala me u pola rečenice. Aperitiv, a jela su se izmjenjivala, tri slijeda, vino ohlađeno, vino sobne temperature. Predložio sam joj da napravimo plan za doček Nove godine i skijanje u Francuskoj.
Nekoliko puta je odlazila u toalet, nešto uporno tražila u svojoj torbici, vadila novčanik, mobitel, ruž. Cijelo vrijeme se nestrpljivo ogledavala po restoranu. Pogledom je pratila ljude koji ulaze i izlaze. U jednom trenutku joj je kliznuo svileni šal s vrata. Tek sam tada primijetio da za stolom pored nas sjedi nekakav čudan tip, punker, tako nešto, znaš oni s nakitom i upadljivom tetovažom. Ustao je i podigao svileni šal s poda i stavio mojoj Jasni na vrat. Ona mu se uz osmijeh zahvalila. Još jednom sam pogledao čudnog gosta za susjednim stolom. Bio je sav u crnom, majica s kapuljačom i marte. Ruke pune ogromnog prstenja i kožnih narukvica, s tetovažom na vratu, s nekakvim lancima i zakovicama, a u ustima cigareta. Svijet je otišao k vragu moj prijatelju! Zgrozio sam se. Što radi takav tip u ovom restoranu i još s cigaretom?
Nastavio sam s izlaganjem svog plana, u početku je pratila nezainteresirano, a onda me počela prekidati s upadicama :
- Doček u Dubrovniku, gnjavaža, skijanje u Francuskoj, predaleko, ruže su se opustile, večera je podgrijana, konobar spor, vino nerashlađeno.
Iznenada je ustala i rekla kako mi više nemamo sadržaja za razgovor, da smo iscrpili sve teme i jel ja sebe čujem i da nju takvi razgovori više ne inspiriraju. Nije završila rečenicu i krenula je prema vratima. U istom trenutku je ustao i onaj punker. Naš razgovor je bio dovoljno glasan i čuo je svaku riječ.
S nogu je ispio pelinkovac do kraja, navukao kapuljaču na glavu i zagrlio moju Jasnu. Konobar je još potrčao da im otvori vrata.
Izašla je Jasna a da se nije ni okrenula.
Ostao sam zaleđen od šoka. Prestao sam disati i zijevao otvorenih usta. Pogledom sam mrvio ruže na stolu i govorio si: -Diši! Diši!
I onda još dođe konobar i pita me što želim za desert.
Eh, Jasna i to sam trebao probaviti tu večer.
Tu, ispred Rossinija sam čekao pola sata, već je i kišica počela, ruže su mi uvenule, cipele se smočile i tek kad sam vidio da me ljudi čudno gledaju s gotovo razmotanim cvijećem, ušao sam i sjeo, eto baš tu gdje ti sada sjediš.
- Fellini, zar ona misli da sam ja nekakav klipan, bez obveza? Moje vrijeme je neprocjenjivo. Najprije me je ostavila da čekam ko idiot pola sata pred restoranom. Onda je poslala poruku, samo poruku Fellini, da stiže prvim taksijem.
Konobar me stalno požurivao, nudio aperitivom, donosio Jelovnik, gledao na sat. Nikako mu nisam mogao objasniti da je već sve dogovoreno. Prije nego se ona pojavila na vratima ja sam se već preznojio i bio sam na rubu, samo korak do napada panike.
Ušetala je u restoran polako, klateći se s noge na nogu kao da ima sve vrijeme svijeta pred sobom i kao da ja ne šizim. Mogao sam puknuti i u trenutku kad je sjela na rub stolca i počela se ljuljati kao nekakva balavica. Izgledala je kao da će svaki tren odskočiti sa stolca i potrčati prema vratima. On joj je poslužio samo da predahne i da strese s kose kišne kapi. Torbu je držala na krilu, a svileni šal nije odložila na vješalicu. Duboko sam disao i govorio sam sebi :- Proći će, proći će, mora proći i ... suzdržao sam se. Uzela je ruže od mene kao da se opekla i brzo ih spustila na stol. Kupio sam joj znaš, one bordo crvene s tamnim rubom koje najviše voli, a nije ih niti pogledala.
Zvao me partner, a ja nisam mogao reći, oprosti nezgodan trenutak, na večeri sam s Jasnom. Vidio sam kako prevrće očima i dosađuje se. Njoj se takvi razgovori gade. Ipak, radilo se o važnom poslu, o novcima se radilo Fellini, o novcima. Ona nema pojma odakle dolazi novac. Ona o novcu zna samo toliko da on sjeda na račun i da se uzima na bankomatu. Pa nije novac kokoš da će samo tako sjesti na moj račun!
Oprosti, evo moram se javiti.
Tako ti je moj prijatelju ona nešto stalno petljala po narukvici dok sam ja razgovarao. Znaš ona s crvenim rubinima što sam joj prošle godine kupio. Mislio sam da je nešto potrgala, kao i obično. Zaustila je kao da će nešto reći, ali odmah je i odustala jer se pojavio konobar s juhom.
Ispričavao se: - Malo kasnite vi malo kasnimo mi i večeru smo morali podgrijavati. Znao sam da ću na kraju jesti i podgrijanu večeru s tri slijeda. Uzalud sam se od ponedjeljka trudio.
Smiješila se i odsutno gledala po restoranu. Nije dozvolila da ispričam što sam sve morao odgoditi. Prekidala me u pola rečenice. Aperitiv, a jela su se izmjenjivala, tri slijeda, vino ohlađeno, vino sobne temperature. Predložio sam joj da napravimo plan za doček Nove godine i skijanje u Francuskoj.
Nekoliko puta je odlazila u toalet, nešto uporno tražila u svojoj torbici, vadila novčanik, mobitel, ruž. Cijelo vrijeme se nestrpljivo ogledavala po restoranu. Pogledom je pratila ljude koji ulaze i izlaze. U jednom trenutku joj je kliznuo svileni šal s vrata. Tek sam tada primijetio da za stolom pored nas sjedi nekakav čudan tip, punker, tako nešto, znaš oni s nakitom i upadljivom tetovažom. Ustao je i podigao svileni šal s poda i stavio mojoj Jasni na vrat. Ona mu se uz osmijeh zahvalila. Još jednom sam pogledao čudnog gosta za susjednim stolom. Bio je sav u crnom, majica s kapuljačom i marte. Ruke pune ogromnog prstenja i kožnih narukvica, s tetovažom na vratu, s nekakvim lancima i zakovicama, a u ustima cigareta. Svijet je otišao k vragu moj prijatelju! Zgrozio sam se. Što radi takav tip u ovom restoranu i još s cigaretom?
Nastavio sam s izlaganjem svog plana, u početku je pratila nezainteresirano, a onda me počela prekidati s upadicama :
- Doček u Dubrovniku, gnjavaža, skijanje u Francuskoj, predaleko, ruže su se opustile, večera je podgrijana, konobar spor, vino nerashlađeno.
Iznenada je ustala i rekla kako mi više nemamo sadržaja za razgovor, da smo iscrpili sve teme i jel ja sebe čujem i da nju takvi razgovori više ne inspiriraju. Nije završila rečenicu i krenula je prema vratima. U istom trenutku je ustao i onaj punker. Naš razgovor je bio dovoljno glasan i čuo je svaku riječ.
S nogu je ispio pelinkovac do kraja, navukao kapuljaču na glavu i zagrlio moju Jasnu. Konobar je još potrčao da im otvori vrata.
Izašla je Jasna a da se nije ni okrenula.
Ostao sam zaleđen od šoka. Prestao sam disati i zijevao otvorenih usta. Pogledom sam mrvio ruže na stolu i govorio si: -Diši! Diši!
I onda još dođe konobar i pita me što želim za desert.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.