Kolumne

ponedjeljak, 15. siječnja 2018.

Božica Jelušić | Rušenje smreke, zima


Privatna fotografija
Jutros su srušili smreku pred našim ulazom u stambenom nizu, posljednju preostalu. Budući da je u noći pao snijeg, nekakav tanak pršac, ponadala sam se da će možda ostati do proljeća. Ali nije i ništa u tome nema neobičnog: drveće je poput ljudi, ima svoj vijek trajanja. Kad prestari, počinje smetati i predstavlja opasnost za okolinu.Dakle, sklonili smo automobil, smreka je pala u najkraćem roku: čulo se samo tupo udaranje velikih grana o smrznuto tlo, kao da pada neka stara i umorna životinja, mamut, bizon, golemi mrki medvjed.

Sakrila sam se pod deku, čvrsto je navukla preko glave, i u mraku počela rojiti riječi, koje me uvijek tješe, kad srce počne bubnjati u ušima: salamander, Zamalek, u kuli zapadnoj, jezero Inisfree, kaleidoskop, iridacija, razvigor... Ovoga puta, međutim, moje uročice od riječi nisu mi mogle pomoći. Zapravo, sjetila sam se kako su u Leovom djetinjstvu (nije imao više od pet godina u toj prigodi) pod smrekom rasle divlje maćuhice, one sićušne, kao mačje oči. Još smo posadili dvije tri kadifice, i on ih je ljubomorno čuvao i nadgledao. Došao je kosac, pokojni Šerbo, zamahnuo i posjekao ih jednim potezom. Leovo vrištanje čujem i sada. Objesio mu se za nogu i šakama ga udarao s leđa, u visini bubrega: "Moje maćuhice, pokosil si moje maćuhice..." Trebalo mi je vremena da mu objasnim kako je Šerbo drag, normalan uslužan i posve nevin čovjek.

Da, poslije smo se Mango i ja igrali skrivača oko toga debla, a da ne bude usamljeno, posadili smo mu i grm zimskoga jasmina , dva koraka od njegova korijena. Evo ga, i sada cvate, ali miris se ne osjeća, kao da se susjed ukočio od užasa. Čitala sam to u TAJNOM ŽIVOTU BILJAKA, da biljke pate, osjećaju strah, stres, privrženost. Mislim da je i Toma Akvinjki pisao kako raslinje ima specifičnu, pojednostavljenu, vegetalnu dušu, a naš profesor i slikar Šignjar također tvrdi: "U brezi je brezulja, u ivi ivulja, SVAKO DRVO ima dušu". Gledajući realno, ne vrijedi previše čitati. ,Bukvar se napravi od bukve, a u njemu same uznemirujuće stvari, pa čovjek ostane podražljiv i uzburkan cijeloga života.

Primjerice, sada, kad goli panj stoji na ledini, i kad su radnici odnijeli grane, deblo, čak uredno pomeli piljevinu, mene muče misli uzaludne: Zašto svaka generacija mora vidjeti rat, smrt, pustoš, razaranje, rušenje, i koliko zaista treba da u svom vijeku dočekaš stablo pod kojim ćeš počinuti, prijatelja koji će te oplakati, djelo kakvim ćeš se uzvisiti i svijet koji će ti biti teško ostaviti, jer si u njemu našao svoju ljubav i istinsku mjeru ljudskosti?

15. siječnja 2018.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar