Kolumne

četvrtak, 7. prosinca 2017.

Tino Prusac | Tišina

























Tišina ostavlja šapćući strah
što vreba jači od svega
mramorni mjesec stoji žut
otkriva svoje otvorene oči
vjetrovi pjevaju kroz drveće.
Moj pogled je pun zvijezda što cvjetaju u srcu svoje tuge
kao tamne suze koje sam ostavio u sebi
iako u ovoj tuzi postoji nešto lijepo
dok slušam šapat vjetra.
Cijeli grad je obučen večeras
nebo mu se otvara na svjetlu vatre
u hladnoći neba punog zvijezda
poput sjaja zvjezdane svile
prolivši sjaj na sva ona sutra
što tek trebaju otkriti svoje maske.
Došla je jesen kad sam se odrekao sebe
stajao sam kao pomrčina
poput kradljivca mjeseca
predajući se noći.
Davanje je način na koji se svijet obnavlja
i mijenja kostime iznutra
pokušavam vidjeti tamni dragulj svog života
prije nego što se probije u svjetlosti
koja ne gori
koja je samo progutala mjesec.
U uraganu razbora
koji rezonira na noćnom zraku
kao ples na kraju izgorjelog fitilja
svijeće u prozoru
plesao sam bos
u ledenoj noći.
Hladna tišina
velika tišina koja nadvladava
čuva stvari u svjetlu praznine
tišina je pjesma slađa od riječi
tama svijetli svjetlija od svjetlosti zvijezda.      
                   

Nema komentara :

Objavi komentar