Sanjala sam neki tulum, ili su to možda bila sjećanja... Nasmijana lica dobrih ljudi, glazba života, puno emocija koja igraju kroz zrak... šarena svjetla i radost.
Sad mi je hladnije i strah je veći, onaj smrtonosni srah. Vani tišina, a srce mi sve jače kuca... i jače... i još jače...
Odjednom je usporilo, pa onda stalo.
I nestala sam negdje...
Više ništa ne osjećam, samo strašnu bol u leđima, boli me jako s obje strane, kao da mi rastu krila, sva sam u znoju a ne znam, možda je to krv.
Umiranje, rađanje, ponovo rađanje, buđenje, to je suština življenja.
Čujem tih zvuk vjetra i nečije korake...
I opet koraci po ulici u danu što se rađa.
I zvuk vlaka čujem,
I iz restorana preko puta koji je tek otvoren, tiha glazba...
Jutro je!
Probudio se pjesnik u meni.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.