Kolumne

utorak, 19. prosinca 2017.

Nena Janković Šarić | Kako se riješiti muze


Kada sam shvatio da sam samo sanjao, došlo mi je u glavu da je to zaista ono što moram uraditi. Iako je uvijek u snovima sve lakše, možeš brisati, pa scenu odraditi ispočetka, pa mijenjati u hodu, pa precrtavati, pa na koncu možeš sve ono što bi u stvarnosti bilo i nemoguće. Na stranu sve te mogućnosti i nemogućnosti, znao sam da to moram uraditi. Sada je samo preostalo smisliti kako.

Kada sam kliknuo njen profil prvi put, nisam bio previše oduševljen. Fejsbuk prijateljstva s ljudima koje nisam zaista poznavao, bila su mi strana i pomalo odbojna. Prvo jer su mi izgledala prijetvorna, a zatim jer im nisam vidio neku svrhu ako ostanemo samo na lajkanju naprasito izbačenih postova. Njen profil bio je nadasve uobičajen. Slike u svim mogućim pozama i s raznolikom društvom. Poneki citat i poneki muzički video. Ništa što bi mi moglo otkriti tko je i zašto uopće mene želi za prijatelja. Ni sam ne znam zašto sam je prihvatio. Valjda me je zatekla toliko indolentnog da mi se nije dalo niti razmišljati o vlastitoj povučenosti i odbijanju, pa sam se na trenutak pravio da sam živi, prosječan čovjek, koji ne vodi puno računa ni o okolini ni o sebi. Kako sam shvatio iz profila, bavila se baletom i imala je nekoliko uradaka u kojima se vidio talent za tu zahtjevnu disciplinu.

No, lice. Lice nikako nije (meni) ličilo na balerinino. Nije bilo neke dramatičnosti koju je po meni trebala imati balerina. Tajnovitu dramatičnost iz koje možeš slutiti oprečnosti i iznenađenja. Ovdje to nisam vidio. Unatoč tome, bila je prilično lijepa. Mekanih crta lica, velikih svijetlih očiju i kose koja nije bila ni ravna ni kovrčava. Sjećam se da sam promislio „Ni vamo, ni tamo...“. To je bio glavni dojam.

Ubrzo sam na to zaboravio. Nisam tom nesvjesnom kliku pridavao nikakvu važnost i ubrzo je postao zaboravljeni detalj u mojoj svakodnevici. Moj izdavač me je tada obasipao hvalama za zadnji roman, dajući mi tako do znanja da se moram uhvatiti novoga, ako mislim preživjeti u svijetu pisanja. Sve bi bilo dobro, da nisam bio neizlječivo lijen i apsolutno bez inspiracije. Imao sam ideju za jednu povijesnu dramu koja je trebala imati elemente hororca ali nikako se dalje od teme nisam mogao pomaknuti. Fascinirala me mladež u Njemačkoj u vrijeme Hitlerove popularnosti. Nikako nisam mogao shvatiti koliko mladih je bilo zaluđeno fanatizmom ideje čiste rase i nadčovjeka. Nisam mogao shvatiti kolika je to masa ljudi koji su slijepo vjerovali u jednu tako prozirno laganu ideju. Što sam više istraživao i što sam više o tome razmišljao, shvaćao sam da se radi o isključivom samoljublju. Viđenju i isticanju sebe kao posebnog, drugačijeg, vrjednijeg od drugih. Svi smo mi sujetni i najlakše se nama da manipulirati upravo na tu kartu. Ali nekako sam se nadao da je mladost tome otporna. Da je njena bahata samouvjerenost njoj isključiva i samo za nju ekskluzivna i da ne podliježe tuđim utjecajima, da ne vjeruje praznim laskanjima i da ne nasjeda na uredno posložene psihološke manipulacije. No, sve je govorilo da sam u krivu. Toliko primjera iz povijesti koji su govorili da ni mladost nije imuna na svoju sujetu. Bio sam u fazi idealiziranja mladih i zamišljanja jednog svijeta koji bi bio isključivo utemeljen na njihovim idealima, vrijednostima i vjeri, koja bi se mogla sažeti u možda jednu jedinu riječ – neovisnost. Neovisnost o svemu i svačemu, svim ideologijama, svim ispiranjima mozga, svim zatupljivanjima, svim utjecajima. Jedna mlada nada koja brižno čuva ideale jednakosti, bratstva, poštovanja, individualnosti i zajedništva. Bila je to utopija jednog sanjara. Svi primjeri oko mene govorili su da sam u krivu. Nažalost. Sve sam više padao u depresiju, ne mogavši se suočiti s činjenicama i istinom. Želio sam svoj san. Želio sam ga previše.

Život mi je bio miran. Prilično jednoličan, s povremenim epizodama ludila. Te epizode sam sam provocirao jer sam se u tom bunilu ludila osjećao živim. Lijena svakodnevica lišena tih eksplozija bila je ponekad više nego što sam mogao podnijeti. Stvarajući situacije u kojima sam unaprijed znao da ću se pogubiti, da će me raznijeti na milijune komadića, osjećao sam da sam ponovno ja – onaj kojeg sam davno upoznao, ali mi je svako malo i svako toliko izmicao. Bio sam ljut na njega jer se pretvarao u nekoga meni stranog. Bio je hladan prema svijetu, nije dijelio više moje sanjarske iluzije, smijao se mojim idealiziranjima, prezirao je moje iluzije. Hranio se svim lijepim u meni i svakim danom rastao je sve više. Lijeni, spori mega nepoznati ja koji je izranjao djelovao je kao sveopća opasnost na moje krhko staro ja koje se, kako mi se činilo, jedino moglo koprcati tražeći zaklon.

Jedan indolentan dan, gdje je još jednu bitku predvodio moj novi ja, djelovao je na mene tako da sam nasumice odabrao osobu i poslao joj ovaj tekst: Spasi moju kreaciju. Budi mi muza. Ispalo je da sam odabrao upravo balerinu. Nakon nekog prvotnog šoka (iako ne znam odakle šok, jer sam ipak svjesno i napisao i poslao poruku), promislio sam da je to možda baš dobro rješenje, jer nju ne poznajem, ni ona mene. Možda bude nešto dobro. Moje malo ja likovalo je nadajući se da je ovo još jedna od epizoda u kojoj nastupa ludilo, koja će nešto značiti i nešto probuditi. Poruka nije otvarana danima. Sva moja ja bila su uvjerena u krivi odabir, krivi korak sudbine. Ništa se neće dogoditi.

Dogodilo se. Nije baš išlo na brzinu, nije bilo baš ni najjestivije u samom početku, ali nešto se dogodilo. Krenula je neka komunikacija i sve sam je više upoznavao, držeći sva svoja ja brižno skrivena i dalje od ikakvog otkrivanja. Ona je na prvu djelovala pomalo nesigurno glupava. Neka čudna mješavina juvenalne bahatosti bez pokrića i interesa samo i isključivo za ono iz čega ima koristi. Utoliko su se stavovi koje je iznosila kosili s činjenicom da je uopće sa mnom pričala, jer to u njenom svijetu nije imalo nikakvog smisla. Bio sam za nju stari papak, od kojeg nema interesa u profesionalnom napredovanju, od kojeg ne može ništa naučiti (čuvao sam znanje kao najgori škrtac), s kojim ne može ništa dobiti. Bila je na čistom gubitku i njena volja da odgovara na moje poruke bila je za mene ravna svim čudima svijeta. Svaki put kada bi joj postavio neko pitanje ili dao neki komentar, bio sam siguran da mi neće odgovoriti. Iznenadila bi me svaki put. Do prvog. Odjednom je ušutjela. Čekao sam sa svim svojim ja u redu. Svi su smišljali potencijalne razloge od onih da se onesvijestila, da je umrla, da sam joj napokon dosadio, da nešto radi i ne može do telefona, da me namjerno muči, da me namjerno ignorira, da me vrti, da je bolesna, da nije sama. U tim trenutcima apsolutne histerije shvaćao sam da jako malo toga baš o njoj znam. Nisam znao gdje i s kim živi, da li radi igdje osim u kazalištu, koji su joj hobiji, gdje izlazi, kad joj je rođendan, čega se boji, što voli jesti, kakva je kad se probudi... Nisam znao apsolutno ništa.

To ništa bilo je puno. Od jedne ništavne slike, proradila je moja mašta i krenuo sam pisati. Ona je bila mlada žena koja je dvadeseti rođendan proslavila kao dio Hitlerove mladeži. Njena okrutnost kada nije odgovarala, pretakala bi se u mržnju prema svima osim čistim ubermenschovima. Njena glupost kada ne bi znala o čemu pričam, pretakala bi se u osnovno nerazumijevanje prema svakoj iole racionalnoj riječi. Njena mladenačka bahatost slavila je u mimohodima za vođu. Njena ljepota bila je ideal svih njoj sličnih mladih muškaraca. Njena podlost kada se radilo o namjernom povrjeđivanju drugih iz nepoznatih razloga i bez očite koristi, cvala je kada je potpirivala mržnju, huškala na zločine i nagovarala na nasilje. Bio sam u zanosu kakvog se rijetko sjećam. Bila je savršena. Dozirala je javljanja i šutnje kao profesionalna manipulatorica koja će od mene napraviti zvijezdu. Naravno, sve je radila nesvjesno, ali zato nimalo manje majstorski. Razmišljao sam da je imalo drugačija, napravila bi od mene zgnječenu masu. Ovako je masa rasla.

Živio sam u zabludi da je nimalo ne zanimam i da me nimalo ne shvaća. To neznanje razbuđivalo mi je maštu i činilo život zanimljivijim. Bio sam sasvim siguran u te svoje dojmove, da mislim da mi je i pokazala suprotno, ne bih povjerovao. Rijetki su trenutci kada sam se volio. S njom, oni su bili zaista rijetki. Bio sam sve ono čega sam se grozio. Ali dio mene mazohistički je u tome uživao. Bilo bi možda lijepo, ali i dosadno da je bila predvidljiva kao one prije nje. Ne bih nikada uspio nadvladati sasvim svoje malo ja.

Pozvala me je na balet. Nevoljko sam izašao iz svog svijeta iz puke radoznalosti. Klasično Labuđe jezero. Tema prožvakana stotinu puta, loša rasvjeta, loše plesačice, loš miris, loš razglas. Sve je bilo ispod prosjeka. Nadao sam se njenoj nekoj posebnoj izvedbi (možda meni u čast), ali bio sam više nego deprimiran kad sam izašao jer je svega nedostajalo. Tehnika joj nije bila loša. Odradila je figure savršeno, ali sve ostalo je nedostajalo. Emocija, ekspresija, snaga, strast. Poražavajuće dosadno i bolno. Kad sam došao kući, prvi poriv kojeg sam osjetio bio je da izbrišem sve što sam ikada napisao a utemeljio na njenoj slici. Bio sam shrvan razbijenom iluzijom, slikom koja se nije poklapala s onom u mojoj glavi. Bio sam osviješten. Uz bolne krikove. Na trenutak prije Deletea, zazvonio je telefon. Njeno lišce iskočilo je iz praznine, smješkajući se prema meni. Nisam se javio. Ali sam zvonjavu protumačio kao znak da napisano ne obrišem. Bila mi je muka od nje. Ništa nisam vidio svijetloga. Ništa. Samo razočarenje. To razočarenje me je peklo sve jače i jače dok ga nisam razlio po nesretnicima u svom romanu. Ono što je ona tada njima napravila, bilo je gnjusnije od mog razočaranja. Bila je kraljica okrutnosti. Miss Zloće. Bio sam majstor. Tada sam spoznao značenje riječi Muza.

Završio sam roman i predao ga uredniku. Oduševljenje je bilo odgovarajuće i sve se od tada događalo neuobičajenom brzinom. Izdanja, nastupi, pozivi, popularnost... U svemu tome, ja sam polako tonuo u mog velikog i nisam više imao pretjerane ambicije za ljudskost. Postao sam imun na ljudskost i na sve što se te ljigavosti tiče. Želio sam samo biti što dalje. Što dalje od njih. I od nje. No, nije me puštala. Opsesivno je slala poruke, zvala me, pisala po svim mogućim zidovima. Bila je strahovito naporna. Nisam je želio vidjeti. Nisam je želio dalje upoznavati. Nisam je želio ni bliže upoznavati. Nije me više zanimala. Ali ona nije popuštala. Slala je poruke u svako doba, pa sam prvo blokirao broj. Onda je promijenila broj pa je krenula sa zvanjima. Zvala me najčešće kroz noć. Prvo sam stišavao, pa gasio, da bi naposljetku promijenio broj. Meni nepoznatim koracima, pronašla je moju adresu (pa dobro, nisam bio baš tako skriven), pa je dolazila na vrata zvoniti barem dva puta u danu. Ujutro i oko deset navečer. Pretvorila se u noćnu moru. Ono što nikako nisam razumio bila je njena potreba za ikakvim kontaktom sa mnom.

Kada sam je te večeri pustio unutra, znao sam da joj ni ja više ne mogu pomoći. Sve je već bio unaprijed izrežirano. Činilo mi se da sam gledao neki film kojeg sam davno sam napisao, ali se nikako nisam mogao sjetiti kraja. Ušla je glasno sikćući, mašući nervozno rukama, pljujući dok me gledala, udarajući me, skačući oko mene. Nisam ništa najbolje shvaćao, ali kad sam je ošamario ostala je u naglo nastaloj tišini ležati na podu.

Sjećam se tog trenutka jako dobro. Sjećam se praznine. Jedna zaglušujuća i nervozna tišina zavladala je nakon ludila. Svaki šum kojeg sam proizvodio bio je bolan kao porađanje. Korak. Šum mojih nogavica. Zvuk potezanja po pločicama. Padanje ruke. Tupilo zvukova uz mahove tišine. Osjećao sam bjesomučnu potrebu za nasiljem koje donosi olakšanje. No, da li je sve zaista tako. Ili je to samo hir mojeg novonastalog debelog i velikog ja. Moje malo ja, ono staro, zakržljalo, daleko i nepoznato pokušavalo se probiti i doći do riječi, ali nije imalo šanse. Bilo je prekasno za glas razuma. Ja sam bio daleko od ljudskosti. Sjećam se osjećaja neizmjernog uživanja. Nekakve sablasne zadovoljštine. Ja sam sada imao kontrolu nad Inspiracijom. Ona mi sada nije mogla ništa.

Kad je otvorila oči, ležala je naga na podu, na dnu mojeg kreveta. Ruke i noge sam pažljivo zavezao oko nogara kreveta. Bio sam zaista zadovoljan kako je izgledala. No pogled me sablaznio. Nadao sam se užasu ili strahu ili bolu ili pak nekoj molećivosti. Možda suzama. Možda nečemu što bi mi i dokazalo koliko sam je stjerao u kut. Ja veliki, nju malu i uplašenu. Ali pogled kojim me je izazvala nije imao ništa od navedenoga. Imao je neku čudnu boju neshvatljive mi naklonosti i pažnje. Boja koja je možda najbliža suosjećanju izmiješanim s uživanjem. Ne, nisam želio da uživa, ni da me sažalijeva, ni ništa slično tome. Nisam želio ništa osim straha ili gađenja ili iskaza bilo koje odbojnosti. Da, to sam želio. Da me mrzi. Želio sam da me mrzi. Ili da me se boji. A ona je ležala tako izložena i tako nemoćna s pogledom vladara svijeta koji ne priznaju poraz, ne znaju za kukavičluk, ni strah, ne poznaju riječ nepoštenje, već im zjenice viču razumijevanje, oprost i ljubav. Ne, nisam mogao podnijeti niti pomisao da sam joj imalo drag. Udario sam je nogom. Napokon, oči su se opet zatvorile.

Osjećao sam mučninu. Prazninu u želucu koja nagoni na bježanje. Više nijedna ideja koju sam smislio nije imala smisla. Nisam imao pojma što da s njom radim. Urin i znoj već su mirisali oko nje, pomiješani s nekom esencijom napuštanja svega znanog. Nešto se u meni grčilo. Nisam to želio istraživati. Nešto se bunilo. Nisam to želio slušati. Shvatio sam kada sam vidio da se ne buni, da se ne otima, da ne moli, da ne viče, da ne plače, da je se moram riješiti. Zauvijek. Da me više ništa ne podsjeća na nju. Nikakvo mučenje, nikakvo nasilno demonstriranje nije više imalo smisla. Njen otpor nije bio otpor. Ona je željela nekoga koga više nije bilo. I strahovito me nervirala njena upornost da tog nekog pronađe. Bio sam ljut na mahove s izljevima bijesa. U jednom takvom uzeo sam revolver iz kutije i ušao u sobu u kojoj je nekoliko dana bila sama. Bila je sva nekako mlitava. Kao neka vrsta ribe koju je netko ostavio na suhom. Kada sam je odvezao, sva je plutala oko mene, s plitkim disanjem i istim onim zjenama koje su se tek nazirale ispod napola spuštenih kapaka. Posjeo sam je na krevet, pokrio (iako ne shvaćam namjeru tog postupka), sjeo pored nje i prislonio joj cijev na lijevu sljepoočnicu. Nije mrdnula. Malo joj se tijelo naginjalo na desno, ali mislim da je razlog ta opća istrošena mlitavost. Podupro sam je jastucima.

Sekunde koliko se cijev unosila u njeno mekano meso, trajale su godinama. Trebalo mi je dugo da se odlučim. U tom dijelu vremena po prvi sam put razgovarao s njom. Sve sam pogriješio. Sve što sam mogao pretpostaviti, bilo je pogrešno. Sve. Ona je bila ona koja je nudila život a ne zaborav. Nije bilo prevare. Nije bilo laganja. Bilo je samo nesnalaženja. Moje malo ja vrištalo je želeći se stopiti s njom, živjeti s njom, pustiti je da se brine o meni, da me čuva, da me voli. Bilo je osokoljeno njenim poluspuštenim zjenama i hladnim prstima, znalo je da ga ona jedina može spasiti. Vrištalo je i skakalo. Ima nade. Ima nade. Ima nade. Živjet ću!

Potegao sam okidač.

Ja sam sada postao mlitav. Golem je bio ponosan. Nije mu potrebna Muza. On vlada svijetom. Sam i okrutan. On je kralj.

Probudio me urednik. Bio sam zaista zapušten. Ne znam kad sam se zadnji put oprao, kad sam zadnji put jeo. Bio sam ruševina. Sjedio je sa mnom, govoreći kako će mi on sve pomoći. Sve će biti u redu. Jedno po jedno. Pomogao mi je da se operem. Obučem čistu odjeću. Oprao je suđe, pobacao smrdljive otpatke. Skuhao mi jaku kavu i ponudio cigaretu. Sjećam se da sam osjetio glad. Ima vremena, kasnije ću. Dolazio sam sebi.

-Imaš mnogo poruka obožavatelja, moramo na nešto odgovoriti. Ljudi će misliti da si čudak. I to nepristojni. Ljudi ne vole kad im se ne ukazuje pažnja. Daj, barem ti znaš da moraš titrati oko ega.

Nema druge.

-Ne mogu.

-Ja ću. Daj otvori ovo.

Upalio je računalo, otvorio sve poruke, portale, zidove. Gledao sam na preskoke. Tu i tamo koja slika, koje lica, koje slovo. Odgovarao je, slao, brisao i pisao. U jednom trenutku pažnju mi je otelo njeno lice koje se pojavilo na zidu.

- Sačekaj.

- Što je?

- Vrati samo malo. Da vidim nešto.

- Ovdje?

- Pusti, ja ću.

Balerina je preminula u stravičnoj prometnoj nesreći. Putovanje na gostovanje završilo je tragično. Ona je jedina izgubila život. Ostali su bili osakaćeni.


Nema komentara :

Objavi komentar