Nikada neću napisati onu pjesmu
koja se nosi pod vratom,
kao talisman,
namijenjenu tebi za zajedničke misli
u prostim rečenicama.
Zarobljena već u naslovu,
nemam je na koga nasloviti.
Koliko god svemir od mene iskao glasa,
nijemost me drži za riječ.
Ako je duša spjeva,
njoj na dušu,
neka mi je ne prinosi pred dah.
Ja ću se praviti da ne pišemo istim pismom,
da nismo od istog jezika,
roda, sloja, broja...
U svojoj sam tmini nikome ništa,
i sigurna od zaborava.
Lutam između ponora i pokora,
tek maštajući o nebeskoj mapi.
Tamo sam tražila, očima tamnim,
svijetlo,
i zapela u plavet.
Mada znam da prosute riječi
nikada neće prohodati,
zanesem se pa izgubim korak
i uzdahnem u bezdan,
od odjeka drhteć'.
Lelujam u besprijekoru
između ničega i imena,
sigurna,
gluha.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.