u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji
Lakonogi koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene…
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljivi obris
Ako zapišem stih, na grani
Zapjeva ptica i njeno pero
Po nevidljivom svitku bilježi
Sve dane naših propuštenih susreta
Tvoj glas je tako prirodan
u buci vodotoka pored kojeg prolazim
samo mjera za traženje i ostanak
Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja
tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi
A u slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale strastvene poeme
već srebrnkasti instinkt ljubavi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.