Kolumne

subota, 25. studenoga 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Na početku

Piše: Božana Ćosić

I evo me, opet na početku. Nije da se žalim, ali već mi je dosadilo stalno „resetirati“ život. Znači ovako: opet sam ostala bez posla. Glamur je zatvoren i premda Hrvoje razmišlja, odnosno, smatra da bismo možda trebali nastaviti ja se tomu protivim. Zašto? E pa od samog početka ništa nije bilo kako je trebalo biti. Neprestano su se događale čudne stvari, a na kraju je Glamur postao i mjesto kriminalnih radnji pa sumirajući sve to uopće nemam volje. Kao da nam neka veće sila nije dopuštala da uspijemo neprestano nas je udaljavala od uspjeha.

Nisam praznovjerna, ali ne mogu zanemariti činjenice, tako da, ako i pristanem na ponovno otvaranje, bit će s dozom negodovanja i jasnog priznanja da to baš i ne želim.

Ali to je samo dio početka. Opet se pokrenula priča o Antoniju, a baš je lijepo bilo tjedan dana ne spominjati ga. Lana... Ovako. Ni za što je ne krivim. Kao i svi mi nije mogla znati što se događa. Svjesna sam da je tu u pitanju i ljubav i posve razumijem njezino zalaganje za Antonija, ali ne razumijem to što podržava njegova djela. Tako ispada. Kada sam ja branila Hrvoja bilo je posve drukčije. Čak i dok je bio zatvoren dokazi su bili na njegovoj strani. Ovo s Antonijom je gotova stvar, sve je više nego jasno, ali ona i dalje ne vjeruje. Jedno se vrijeme povukla i mislila sam da je samo htjela u miru razmisliti o svemu, a ispalo je ono čega sam se na neki način pribojavala. Sva utjeha koju sam joj pružila, svaka izgovorena riječ imala je značenje – htjela sam joj pomoći i otvoriti joj oči, međutim, ona je sve krivo shvatila. Ispalo je da je želim udaljiti od dečka, da joj lažem i ne znam iz kojeg razloga želim je obmanuti i odvući  na svoju stranu. Ne, ništa od toga nije istina. Niti joj lažem, niti je obmanjujem, a ni ne postoji „moja“ strana. Samo sam realna, iskrena i poštena, a očito je sve to uzaludno i krivo protumačeno.

Razumijem ljubav. U ljubavi smo ponekad slijepi, opijeni i ne vidimo realnost. I to je u redu. Ponavljam, ništa joj ne zamjeram i odlučila sam je posve pustiti na miru s nadom da će jednog dana shvatiti što je istina.

Ono što me trenutno muči je posao. Eh, da mi je netko prije godinu dana rekao da će me mučiti posao, rekla bih da je lud, ali očito sam se uozbiljila. Lijepo je imati svoj novac. Lijepo je zaraditi ga. Imaš nešto svoje i cijeniš zarađeni novac. I tek sada shvaćam što mi je mama sve vrijeme govorila i savjetovala. Došlo je vrijeme kada ono dječje odlazi od mene i kada postajem zrela i odgovorna osoba. Naravno, uvijek ću zadržati dašak dječje radosti u sebi, ali za to postoji mjesto i vrijeme. Sada mi je cilj pronaći posao, još produbiti vezu s Hrvojem, vratiti prijateljice k sebi i živjeti normalan život. Čvrsto se nadam da će me život napokon pomaziti i otvoriti put ka boljem.

2 komentara :

  1. Dnevnik, baš pravi i iskreni...
    Drugi stil pisanja nego tvoja druga dela, ali to dnevnik i zahteva, naravno.
    Hvala i pozdrav ...

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, stilski je drukčiji i lijepo ste to objasnili 😊
    Hvala. Lp

    OdgovoriIzbriši