Kolumne

subota, 11. studenoga 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Napokon sloboda

Piše: Božana Ćosić


Jutros je napokon Hrvoje pušten na slobodu. Čudilo me što je tako dugo trebalo, ali morali su ga još istražiti i ukloniti apsolutno sve sumnje. Premda je Antonijo dolijao, nije priznao krivnju, naprotiv, tvrdio je da mu je namješteno, da nema ništa s tim i da je pravi krivac Hrvoje. Međutim, sve mu je bilo uzalud, dokazi su potukli svaku njegovu riječ, svaku  laž koju je izgovorio.

Naravno, otišla sam do zatvora dočekati Hrvoja i ne moram govoriti kakav je to susret bio. Malo su nas omeli drugi koji su također došli, ali nakon svih dana razdvojenosti odlučila sam strpjet se još malo, iako kao na iglama, no ipak sretna jer nam više nitko ne može oduzeti naše vrijeme, ono vrijeme  koje je pred nama.

Sve što nam se dogodilo bilo je užasno i ostavilo je posljedice na mene. Smršavjela sam, dobila migrene, ali znam da će sve proći i da ću opet biti ona stara. Hrvoje se duboko razočarao i premda ne želi priznati, postao je tjeskoban, ali i to će proći. Važno je da je sve riješeno, da smo opet jedno uz drugo i da možemo nastaviti gdje smo stali. A gdje smo stali?...

Prije njegova uhićenja mogu reći da smo imali čvrstu vezu. Unatoč mojim malim strahovima, glupim preispitivanjima vezano za Borisa i... nekim malim sumnjama, ipak mogu reći da je na jedan način sve to normalno. Najvažnije je da duboko u srcu znam koliko volim Hrvoja i koliko mi znači. Čak smo učvrstili našu vezu. Vrijeme koje je proveo u zatvoru otvorilo nam je oči i oboje smo shvatili da je to, to. Da, više nema niti mrvice sumnje, Hrvoje je stvoren za mene i da me u ovom trenutku zaprosi pristala bih, udala bih se za njega.

Sve ljubavi koje sam „imala“ nisu ni po čemu usporedive s ovom. Sve redom su bile kratkotrajne, nepromišljene, pa na koncu i tek prolazne zaljubljenosti. U redu, patila sam za Borisom, ali sada sam svjesna da ni ta patnja nije bila ona prava. Bilo je to nešto više nalik na inat (ostavio me, a to ne može tek tako proći), ili na mladenačku zaluđenost. Nisam vidjela nikoga osim njega i sve vrijeme sam posvetila mislima o njemu. Nisam pisala pjesmice, nisam mislila da bez njega ne mogu živjeti, ali zato sam znala tuliti poput derišta. No sve je to dio mladosti. Ni sada nisam puno starija, ali ipak sam zrelija i pametnija. Više ni na što ne gledam crno i što je važnije, ne dramatiziram. Sada sam posve drukčija osoba s jasnim ciljevima i željama. Želim svaki trenutak s Hrvojem provesti u sreći. Želim ga usrećiti barem približno  koliko on mene usrećuje. Prvo veče nakon izlaska posvetio je meni. Umjesto da sam ja njega pitala kako je i pokazala da sam uz njega, on je to prvi učinio. Zamislite, on je mene tješio i govorio da je sve loše iza nas i da su pred nama dani ispunjeni samo srećom. Učinit će sve da me usreći i nikada više neće dopustiti da mi priušti bilo što slično ovome što mu se desilo.

I nije li  to prava ljubav?

Nema komentara :

Objavi komentar