Dnevnik (ne)obične djevojke

Razotkrivanje

Piše: Božana Ćosić

Napokon je svanuo dan pravde, napokon nas je pogledala. Pravda se dugo čeka, ali i dočeka.

Dan nakon partija u Glamuru desilo se nešto što sam željno iščekivala. I znam, sada sam zločesta i mogu zvučati kao da se naslađujem, ali nije tako. Svi na mom mjestu bi isto reagirali, pogotovo što je riječ o istini. Naime, došla je policija i uhitila Antonija. Prvo sam doživjela mali šok jer ipak takvo što tako brzo nisam očekivala.

U glavi su mi se množila pitanja poput: Tko je zaslužan?

Istraga je krenula u pravom smjeru i pravi krivac je razotkriven.

Pomislila sam da je Boris učinio nešto, on ili njegovi tajnoviti izvori. Pomislila sam da je odvjetnik nešto saznao, a onda i da je Hrvojev brat utjecao, ali prevarila sam se. Na koncu je sva zasluga pripala policiji, odnosno, policijskoj istrazi. Moram priznati da sam se malo i iznenadila. Nekako sam vjerovala da je po uhićenju njihov posao završen i da se neće odviše truditi i istraživati. Ispalo je da istraga nikada nije završena i da su itekako istraživali.

Istraga ih je dovela do Antonija. Poslije sam saznala da ga je odao jedan od likova. Priznao je da su imali dogovor s Antonijom. Osim što su koristili Glamur za kriminalne radnje za što su mu plaćali, Antonijo je dublje bio u svemu. O da, jednako kao i oni, raspačavao je drogu prijateljima i sve je to činio zbog novca.

Ražalostilo me što je izdao najboljeg prijatelja zbog šake prljavog novca. Znam da je tu riječ o, nažalost, mnogo novca, ali za mene je to tek šaka novca. Nema tu sreće. Takav novac čovjeka može obogatiti, ali i zagorčati život sve do njegovog najdubljeg kutka. Kakav je to život kada si neprestano pod pritiskom i u strahu. I taj strah je opravdan jer nikada se ne može znati kada će takva osoba dolijati, a onda mu uzalud sve što je „zaradio“. Na kraju je izgubio novac, prijatelje i slobodu.

Ne mogu reći da se radujem tuđoj nesreći, ali isto tako ne mogu reći da se ne radujem što je napokon sve razotkriveno. Mrzim nepravdu i ovo što se dogodilo skinulo je ogromni teret s mene.

Iako će proći još neko vrijeme dok Hrvoja ne puste i iako će opet morati svjedočiti, ipak je drukčije kada znamo da je u ime slobode i pravde. Osim toga, mama će se napokon smiriti i možda priznati da je pogriješila. Neću tražiti isprike, niti ću je osuđivati zbog postupaka (u jednu ruku je razumijem), ali nadam se da će ipak nešto reći ili barem natuknuti nešto što će aludirati na činjenicu da je pogriješila.
Pred nama je još uvijek puno dana briga i još će proći neko vrijeme dok ne oslobode Hrvoja, jer eto, moraju još malo istražiti kako bi posve bili sigurni da mu je namješteno i da uistinu ništa nema s tim. I to na jedan način razumijem, trebaju se otkloniti sve sumnje kako bi mogao nastaviti dalje posve čist, bez mrlje u svom životu.

Uistinu me raduje što se sve polako razotkriva i što je istina ipak jača od laži i uvijek na kraju pobjeđuje.