Božica Jelušić | Ispod zelene kape

Foto: Aleksandar Horvat

Gledam tu neku zimsku fotografiju, iz vremena kad smo još obilježavali godišnja doba, prvi snijeg, "dan od gljiva", prvi žuti list, pa mislim kamo nestade to oduševljenje i ta voljnost...ne brine mene prolaznost, posve sam mentalno i emotivno pripravna na taj fenomen, već me svako odustajanje oneraspoloži. Jer jezera stoje tamo na mjestu, i naše carske šume u brokatima, i lanilist sljubljen s ljubičastom zečinom na livadi, još želi da ga pomiluje oko i zaobiđe oprezna noga, da poživi barem do prvoga snijega.

Ako ne mogu u društvu, ići ću sama, mame me mirisi šumske vatrice od suhih okrajaka, lovačke čeke, ribarske kućice, napuštena imanja, dunje na trijemu, brajde s posljednjim, već ispijenim grozdovima, rakijski kotlovi u štaglju, koji prosijavaju kao bakreno tjeme i ona ogromna "kolinjska" korita, galge i lanci, sada već posve nepotrebni novom poretku i novom načinu življenja. Dok ponavljam njihove nazive i imena, čini mi se kao da ih iznova vraćam u postojanje.

Jedan moj omiljeni pjesnik veli: "Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem"- I zaista, ja bih mirne duše potpisala tu misao, došavši s jedne jučerašnje zagrebačke promocije, tijekom koje me neprestance spopadala misao: "Ja nisam tada bila tu, to nije moje vrijeme, ne znam gdje se to događalo, mora da sam to prespavala...", Toliko žestine i strasti u osporavanjima, u obrani svoga pogleda ideološki determiniranog na svijet, u traženju i nalaženju neprijatelja... mislim da to doista ne vrijedi cijene, narušena zdravlja, razorenih živaca, razvrgnutih veza i prijateljstava, tuge za nepovratnim... "Za sve su kriva djetinjstva naša", veli V. Parun, i njoj sam sklona povjerovati.

Vraćam se, dakle, jezeru na Batinskama, svojoj veseloj fotografiji, na kojoj ne izgledam ni staro, ni poraženo, ni ogorčeno. Duh definitivno oblikuje naša lica, izgled. držanje, stav o sebi, ma koliko starost izvana pustošila i vladala. Mislim da će netko ipak čitati moje knjige, te bilješke o tihom hodu vremena, kome se spokojno predajemo u ruke. Upravo zapisujem stih: "Dan je lijep i hoće da se zove Džemil".

Samo ja znam čemu služi i na što cilja ta mala šifra, pa se smiješim uz jutarnju kavu, tražeći onu kapu, koja je (znam to pouzdano) ostala u Lednicama, na kamenoj klupi ispred dvorca, samo se pravim da je još uvijek tu... Ostale su misli i sjećanja, moj mali trezor ispod zelene kape, i bilježim ih sponatano, u struji kojom nailaze, ne misleći o literarnom. Čovjek ne živi samo od kruha i vode, već i od lijepih riječi i osobito, od svojih iluzija i pričina, koje nam valja hraniti vatrom naivnog srca, sve dok smo tu i dok dišemo.

Flora Green