Kolumne

srijeda, 4. listopada 2017.

Pramcem u sumrak XXV.


JAKO DOBAR DAN

Piše: Jelena Miškić

Rujan u Vukovaru je nešto posebno. Uz Dunav javori pošteno mijenjaju boje u najdivnijem koloritu, šepure se takvi vatreni šareni, nježno šapućući:"Jesen je, jesen je..." Danas je bio jako dobar dan u knjižnici. Nedavno smo dobili prvo knjižnično unuče, stoga smo odlučili darovati dijete kako i priliči knjižničarima. Niti zlatom, niti mirisma niti tamjanom, sasvim suvremenom i štosnom knjigom o odgoju, rozim plišancem i darovnim bonom kozmetičke kuće. Ulazimo valjda u neko novo doba, dobro vrijeme nakon svih bura, možda i ta simbolika rođenja, novi život i za sve nas znači novi, dobar početak.

Paralelno je kolegici bio rođendan, ona nas je počastila krckavom tortom koju smo kao tornado pomeli u međusmjeni. Smijali smo se i razgovarali o svemu, uživala sam gledati kolege i kolegice koji su se kao tim odazvali pozivu. Kasnije dok sam se vraćala kući uz švapsko brdo, najviše na pameti su mi bile friško ulovljene štuke i kako će blitva biti spremljena pride. Još prije novorođenog djeteta, jedna druga kolegica jedno jutro skuhala je jako finu kavu. Mirisala je cijela knjižnica. Kako sam davno čitala da je jako važno dobro započeti dan s nečim što te veseli, valjda kao i većinu nas, mene jako veseli dobra šalica kave. Kako smo svi sumanuto krenuli kupovati baš tu kavu, odjednom je nigdje u Vukovaru nije bilo više za kupiti! Jutros sam nabasala, sasvim slučajno, već naviknuta na drugi kofeinski uradak na tu istu super mirisnu kavu. Jao radosti! Jao veselja! Jedva sam čekala, obzirom da se radi o kavi koja zahtjeva vrenje vode, cupkala sam i skakutala od nestrpljenja da se na vrhu pojave mjehurići kako bih umiješala dvije žličice, a onda miris... posvuda taj savršeni miris prve jutarnje kave. I malo strpljenja, pa prvi gutljaj. Milina! Poslije ručka skuhala sam tu bajnu kavu, napunila termosicu, a onda smo Đuka, mala, pas i ja udarili put našeg bajera.

Pas je sretno trčkarao lijevo desno, hvatajući naizmjence već pola pojedenu lopticu koju smo mu bacali kako bi mu skrenuli pažnju s glavne lopte nogometnog treninga na stadionu "Vuteks" koji je baš bio otpočeo. Barem mislim da se i sada tako stadion zove, jer se tako zvao prje rata, po najvećoj tvornici deka na tadašnjim prostorima. Đuka je sjeo na tribinu, lagano ispijajući topli napitak, ja uz njega, kada mi je veselo rekao: "Dobra ova kava! Ali znaš, jedva čekam da založimo na dvorištu i pečemo kestenje!"

To je bilo prošlu jesen, kada smo svaki dan u roštilju na ugljen pekli kestenje uz kavu ili čaj dok je majka kucala s prozora staklenika da bježimo unutra jer ćemo ili pokisnuti ili će nas vjetar propuhati.

A i od tud je i onaj štos kada mi je Đuka dobacio: "Jedi! Jedi, ma to ti je dobro za prostatu!"

Lijepa jesen u Vukovaru. Jako lijepa.

Nema komentara :

Objavi komentar