Nada Vukašinović | Kako sam ti otvorio vrata

Ne znam kada sam ti prvi puta otvorio vrata. Stajao sam na pragu, ukopan i tražio riječ koja bi me zaustavila. Što si govorila, ne sjećam se. Šutio sam. Svjetlost me zapljusnula. Nešto je trebalo napraviti. Pružala si mi obje ruke. Mirisale su kao rijeka na mjestu gdje sam proplivao. Imale su težinu vremena. Mogla si tada tražiti da iščupam stablo s korijenjem, da preplivam more, da se odreknem odlaska. Kako sam i kada zatvorio vrata, ne sjećam se. Jesam li ih uopće zatvorio? Ne sjećam se dana kada sam ti drugi put otvorio vrata. Možda su vrata godinama bila otvorena? Oko mene su bili oceani, visoki zidovi, armirani beton, bodljikava žica, psi čuvari, a vrata otvorena. Otvorena još od onih dana kada sam zbog tebe mogao ostati.

S vremenom sam pristao na sve, na hladnoću, na vrtoglavicu, na šutnju. Vrtoglavicu očekujem kao najbolje društvo. Znam da dolazi s prvim jutarnjim svjetlom. Stojim između tvog i mog svijeta. Lelujam bez oslonca i okvira. Iščupan iz žute zemlje, bez korijenja i sokova.

Prihvaćam prazninu, sjene prošlosti. U ogledalu vidim stranca.

Presječen sam napola. Ispred mene divljaju moje sjene. Prigušeni zvukovi. Oslanjam se vlažnim rukama o zidove. Uronjen sam u ljepljivi oblak. Tresem se. Prikupljam se na hrpu, u čvrsto stanje. Uspravljam se. Opet imam siguran korak. Moja sjena mirno hoda za mnom. Koracima mjerim ulice. Obilježavam točke koje su mi važne. Brojim stabla s dubokim korijenjem, dodirujem debele zidove kuće. Nekoliko puta zaključavam vrata. Za svaki slučaj. Krećem se noću. Čuvam leđa i razmišljam kao lovac. Živim kao rak samac.

Treći put ti otvaram vrata i znam da ćeš ostati. Donijela si priče s rijeke. Sada si moja sestra i moja majka, a ja sam uplašeni putnik bez puta. Kasna je jesen, miris vjetra s obale, a noć je već tu.