sad kao svijeća dogorijevam
iščupan davno iz korijena
sa preoranih groblja gnjeva
bio sam poput gorske bujice
sad sam pjena rasutih valova
usidren čežnjom među litice uma
na rubu utihnule jeke snova
kad se iz nemirne rijeke vremena
pretočim u ocean trenutka
sve kapi u vrtlogu znat će
da smo potekli iz istog vrutka
osuđen da krećem ispočetka
izdan od razuma i čuđenja
gradim svoje zidove od magle
do nekog novog buđenja
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.