Ispovijed jedne čitateljice XIX.

O knjizi „Leon Napoleon“ Silvije Šesto

Piše: Mirjana Mrkela

Budućnost

   
Ne znam kada sam počela razmišljati o budućnosti. S pet-šest godina, napisala sam svoju prvu priču. O praščiću koji se šetao po šumi. Ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću postati pisac. Željela sam biti astronaut, ili makar pilot putničkog zrakoplova. Želja mi se nije ostvarila. Od letjelica upravljala sam jedino papirnatim avionima, a par puta i zmajevima. Ali kao pisac, mogu izmisliti likove koji lete, mogu se uživjeti u ulogu ptice ili čega god.

Nekoliko godina kasnije, o budućnosti sam razgovarala sa svojim prijateljicama. Igrale smo igru pogađanja. Gdje će koja živjeti, koji auto će imati i koliko djece. Imam jedno dijete, jedino to mi je ponekad pogođeno. Automobil moje obitelji je marke koja u mome djetinjstvu nije postojala. Nisam ostala u rodnome gradu, niti sam se preselila u Pariz, London, New York ili Enugu. (Mislile smo da u mjestu Enugu žive najsiromašniji ljudi na svijetu, jer su stizale vijesti o djeci koja ondje umiru od gladi.)
   
Ipak nije ispalo tako loše. Tko zna što bi, primjerice, bilo da sam vozila sportski auto bez krova, Porsche 911, ili da sam se preselila u Nigeriju? Nisam bogata, ali ni gladna i živim u prekrasnom mjestu kraj mora.
   
A na početku Silvijinog romana vidimo Helenu koja je također odrasla i udata. I ona živi na moru, muž joj se zove Josip i jako je dobar. Imaju kćeri (Silvija nam ne otkriva koliko). Također ne znamo koliko je Helena bogata, no nije ni gladna, jer svakog jutra ide u trgovinu po kruh, mlijeko i novine.

Prošlost
   
Ta Helena je imala prijateljicu Margaretu. Iz nekog je razloga ostala bez nje. Događa se. Ponekad žalimo za starim prijateljstvima, ponekad ne. Mudri ljudi kažu da život teče dalje. No Helena zna zašto tako često misli na Margaretu. Ne samo zato što su bile bliske prijateljice. Ona posjeduje jednu Margaretinu stvarčicu i žao joj je što joj nije vratila. Da bismo saznali što je to i kako se sve odigralo, moramo se vratiti u prošlost.
   
Margareta se s roditeljima i braćom doselila u Pariz. Ne da bi postala pariška dama, a možda i s tom željom. No prve godine života u tuđini nisu joj bile kao bajka. Ona i braća su išli u školu, dok su roditelji pokušavali zaraditi za život. Osim toga i za liječenje, jer je Margareta, zvana Ma, bila često bolesna. Margaretina majka je čuvala tuđu djecu. Specijalizirala se za dojenčad, a prvo od njih bila je Helena. (Ako vas zanima nastavak priče, sami je pročitajte!)

Govorite li francuski?
   
Dakle, s Heleninom obitelji, a kasnije i s njom, trebalo je govoriti na francuskom. Margareta je taj jezik naučila mnogo brže od svoje majke pa joj je u početku morala prevoditi. Tako se dogodilo da je i ne želeći pratila što se događalo s Helenom. Nažalost, nitko u Heleninoj obitelji nije bio normalan, a roditelji su joj, kako se to na našem jeziku kaže, bili ludi sto gradi.
   
Kad sve ovo znamo, nije nam toliko začudan naslov romana. Napoleon je bio francuski vladar, a zasigurno i čudak. Također je, kao Ma i Helena, dio života proveo u Parizu. Kad bolje razmislim i njemu su se neki snovi ostvarili, a neki nisu. Ali o tome Napoleonu u Silvijinoj priči nema ni slovca. Pitala sam Silviju zašto je imenom Leon Napoleon nazvala jednu običnu stvarčicu i jednu neobičnu knjigu.

    — Mašta, draga moja, sve je to izmaštano! — rekla je Silvija smješkajući se — Uz pomoć mašte i obični kamenčić može postati živo biće. Ne moraš biti pisac da bi to zamislila. Možeš biti i čitatelj: pročitaš jedno ime i zamisliš svašta.

    — U pravu si. - odgovorila sam - I Pariz si izmaštala, zar ne?

    — Ne baš. - ovaj put se Silvija ne smiješi, nego se smije odgovarajući - Više puta sam bila u Parizu, a francuski jezik je zaista krasan.

Ja ne govorim francuski. Znam samo poneku riječ. I naslov Silvijinog romana znam izgovoriti na francuski način. Ako kažem nekoliko puta uzastopce, svakakve maštarije dolaze mi u glavu. Pokušajte i vi!