Piše: Božana Ćosić
Nakon što sam primila Borisov poziv razmišljala sam hoću li se sastati s njim ili ne, međutim, prevagnula je znatiželja i činjenica da je vezano za suđenje. Pitala sam se što on ima s tim i što bi mogao znati. Također sam se pitala, ako nešto zna, kako to uopće zna, odnosno, posumnjala sam da je upleten. Moram priznati da sam se čak i bojala tog susreta, ali čvrsto sam odlučila pomoći Hrvoju tako da sam, koliko god sam mogla, zatomila strahove i dogovorila susret.
Našli smo se u jednom kafiću i naravno, Boris je prvo odugovlačio prijeći na goruću temu pa sam ga otvoreno potaknula. I napokon je progovorio, ali ono što mi je rekao bilo je prečudno i prestrašno.
„Vidi, provjereno znam da je u pitanju dojava. Dakle, nije se policija pojavila tek tako.“
Tražila sam ga da mi pojasni.
„Ne mogu ti odati svoje izvore, no vjeruj mi, takvo što ne bih ni u ludilu izmislio. Ali to nije najgore... Osoba koja je prijavila 'čudne radnje u Glamuru' je Antonijo.“
Zinula sam u nevjerici i opet tražila da pojasni.
„I ne samo to. Rekao je da je upravo Hrvoje glavni inicijator 'čudnih radnji' i da je posve svjesno Glamur pretvorio u leglo kriminala. Mogu ti reći da mi je čak čudno da nije dobio veću kaznu. Takve se stvari strože kažnjavaju. Vjerojatno je u pitanju nedostatak dokaza.“
„Ok“, rekla sam, „Prvo, ne mogu vjerovati da je Antonijo učinio takvo što. Znam da su prijatelji i to najbolji prijatelji. Znam da se svojski borio za Glamur i da je uvijek stajao uz Hrvoja. A drugo i najvažnije, znam da Hrvoje nije kriv. Zašto? Zašto bi učinio takvo što?“
Boris je tren šutio, a onda rekao: „Zato što je on sve to učinio. Antonijo je dopustio raspačavanje opijata i sve vezano, a kada je otkrio da će ih uhvatiti, morao je naći žrtveno janje. Znam da ti zvuči nemoguće, ali razmisli... Možeš li garantirati za njega i općenito, možemo li u ovo šugavo vrijeme kada su ljudske vrijednosti negdje na marginama, uopće ikome vjerovati?“
Zamislila sam se. Uistinu nisam dovoljno dobro poznavala Antonija i sve hvalospjeve za njega sam čula od Hrvoja. Ali... znači li to da se Hrvoje nije u njemu prevario? Sve mi je to teško palo i na tren sam pomislila da Boris laže, no kako nisam pronalazila valjani razlog, počela sam vjerovati. Da je Boris to učinio zbog mene, zbog mogućnosti za obnavljanje naše veze, bilo bi preočito i zapravo glupo. To nikako nije bio dobar način. Uzevši sve u obzir, mogao je poći drukčijim putem. Možda putem utjehe? Razumijevanja? Sve, samo ne uz pomoć ove priče. Na koncu sam zaključila da želi pomoći i jedino mi je preostalo pitanje zašto.
Naravno, pitala sam ga i rekao mi je da je shvatio da za nas nema nade, da mu je jasno da volim Hrvoja. Pokušao me je vratiti, ali nije ljudsko smeće i ne želi uništiti dobru vezu. Pa ako je već sve tako kako je, odlučio nam je pomoći. Zašto? Zato što želi da budem sretna.
Ne znam jesam li pogriješila, ali nakon tih riječi odlučila sam pustiti ga u svoj život i dopustiti mu da nam pomogne.
Je li sve istina ili laž, brzo ću otkriti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.