Andreja Malta | AdaLina

Sporo prolaze dani bez tebe, moja ljubljena. Na izmaku je još jedan isprazan dan, nalik prethodnom i svima prije toga u nizu, sve od onoga dana kada si odlučila napustiti me.

Jutro u kojemu smo se sa knedlom u grlu i neobjašnjivim strahom od onoga što nas je čekalo, zadnji put zajedno probudile, pamtiti ću dok sam živa.

Otvorile smo oči još u mrklom mraku i nevoljko se digle. Stvari koje smo navečer uredno složile u malu crnu putnu torbu strpljivo su čekale naše ruke da ih podignemo i ponesemo sa sobom kada dođe vrijeme. Jutarnju kavu si nismo smjele priuštiti, čak ni cigaretu ali ipak, nervoza koja je ključala u nama bila je jača od zabrane. Povukle smo nekoliko puta i pustile u još sivu proljetnu zoru velike nikotinske kolute koji su nestajali u zraku, kao što ćemo za nekoliko sati nestati bez svijesti ti i ja zajedno.

Nakon tuširanja i ostalih uobičajenih jutarnjih rituala navukle smo na sebe trenirku, patike, podigle crnu putnu torbu koja se jedina veselila odlasku i pozvale taksi.

Stigao je iznenađujuće brzo. Možda nam se to samo činilo jer je uz nas sjeo osjećaj kako vrijeme leti nepovratnom brzinom.

"Kamo?" upitao je pomalo pospani taksist i pokušavao sakriti svoj umor kroz ljubazni smiješak.

"Bolnica." rekle smo kratko i beživotno, gutajući još ono malo sline što nam je ostala u ustima.

Počela je rominjati kiša, pa smo se u sebi ljutile što nismo ponijele kišobran, ali dobro, nije bilo važno, ionako će nas iskrcati ispred glavnog ulaza.

Šalter za prijem u bolnicu se upravo otvarao i bile smo prve na redu za upis.  Na pult ispred sebe stavile smo uredno složenu liječnićku dokumentaciju, koju je zatim uzela službenica uz pitanje:

"Ginekologija?" na što smo samo kimnule i počela unositi podatke u računalo ispred sebe. Kada je završila, sve nam je vratila i zadovoljno rekla: "Gotovo. Možete sada otići na odjel."

Izašle smo i krenule prema zgradi ginekologije. Zajedno smo duboko udahnule. Otvorivši ulazna vrata, primijetile smo kako se je upravo rodilo oblačno, otužno proljetno jutro. Jutro koje smo sa bolnom strepnjom toliko dugo isčekivale.

Dok smo čekale na prijem neprestano si mrmljala: "Strah me je... ajmeeee.... Možda ipak nismo trebale otići na taj zahvat. Možda smo..."

"Prestani, molim te. Ideš mi na živce. Misliš li da je meni svejedno?" pokušavala sam te smiriti. Bezuspješno. Počela si čak i cmizdriti. Morala sam iskopati iz torbice papirnate maramice i upijati ti s njima sitne suze u strahu da se ne pretvore u potoke.

Srećom, ušla je još jedna žena i sjela do nas. Počele smo zajedno plesti priču i ti si hvala svim nebeskim bogovima,  konačno prestala plakati. Ubrzo je došla i medicinska sestra. Zaprimila nas je na odjel. Zatim je slijedilo presvlačenje, kratak pregled i zadnje upute doktorice. Sjedile smo sleđene od straha u toj ambulanti, sve dok konačno nije došla po nas medicinska sestra i odvela nas u sobu u kojoj smo se trebale oporavljati slijedećih pet dana nakon zahvata.

"Samo se vi polako smjestite, gospođa AdaLina. Malo čete morati pričekati, imamo jedan hitan slučaj. Čim bude gotovo, vi ste na redu." rekla je smireno. "I nemojte se plašiti, nije to ništa. Taj mali tumor u maternici će vam doktorica pod općom anestezijom odstraniti i sve će biti u redu. Budite sretni da ste došli na vrijeme! Zamislite samo da niste! Onda bi trebali izvaditi cijelu maternicu.

Istina, nakon operacije ćete morati petnaest dana strogo mirovati ali ćete se usput i odmoriti." veselo je zaključila a ti si me stisnula za ruku i vrisnula:"Ajmeeee, slabo mi je...povraća mi se!"

Sjele smo na krevet i opet sam te smirivala iako sam i ja osjetila mučninu. "Daj, prestani više!" dreknula sam: "Nije ni meni baš dobro, nakon ovih njezinih riječi."

"Ajmeeee...ne mogu, ne mogu ja to... Kao da će nam kopati po duši! " počela si ispočetka. Ovaj put ti nisam odgovorila. I mene je pošteno počela svojim neusmiljenim rukama hvatati panika. Legle smo na krevet, pokrivene tišinom.

Probudilo nas je sramežljivo sunce koje je virilo ispod tamnih kišnih oblaka zalijepljeno za bolnički prozor. Ubrzo je stigla i medicinska sestra s malenom plavom tabletom. "Evo, gospođa AdaLina, popijte ovu tableticu s malo vode. Ubrzo će vas opustiti. Taman dok dođemo po vas!"

"Ajmmmeeeee..." opet si počela paničariti dok sam ja ulijevala vodu u plastičnu čašu u namjeri da što prije popijemo tu čarobnu tabletu, koja će nas napokon barem malo smiriti.

Nakon kraćeg vremena, osjetile smo kako se pomalo ali sigurno opuštamo uz laganu vrtoglavicu. "Nije mi dobro. Vrti mi se." jauknula si. "Mogle smo jednostavno pobjeći. Ja još uvijek mislim da nam ovo definitivno nije trebalo..." nastavila si omamljena. Šutjela sam. Nisam ti htjela u ovim zadnji trenucima pokazati koliko se svega toga bojim i ja. Morala sam ostati jaka. Za obje. Uvijek sam bila i htjela sam takva i ostati. Trebala sam ti takva. Trebala ti je moja duhovna snaga. Bez nje ti bi se već odavno slomila, ovakva nježna i osjetljiva kakva si oduvijek bila.

Toliko smo bile omamljene od te čudesne plave tablete, da smo potpuno izgubile osjećaj za vrijeme. Uopće se više ne sjećam koliko je prošlo kada su napokon ušle dvije sestre, skinule nam svu odjeću, polegle nas na krevet, pokrile ispranom plahtom naše nago tijelo i odvezle nas prema operacijskoj sali, gdje nas je već čekala anesteziologinja.

Prebacili su nas na operacijski stol. Ostale smo zarobljene pod zaslijepljujućim svijetlom reflektora koji je bezobrazno, bez imalo milosti otkrivalo strah u našim očima.

Anesteziologinja nam je nježno uhvatila lijevu ruku, spremajući se da nam ubrizga anesteziju, dok  je s druge strane njezina pomoćnica držala u ruci masku i čekala trenutak da nam je namjesti preko usta i nosa.

Tresle smo se poput šibe i bilo nam je nepodnošljivo hladno. I onda...

Onda si ti onaj posljednji trenutak pred samim početkom nestajanja očajno ali iznenađujuće odlučno kriknula:"Ja ovo ne mogu, niti ne želim! Neću da nam se dira uterus, da nam se dira duša. Odlazim zauvijek. Ovo neće dobro završiti, vidjeti ćeš! Oprosti!

Zatim smo zajedno pale u najmračniji ponor bez sna.

Probudila sam se u sobi, brbljajući kojekakve gluposti, dok su me sestre polijegale u krevet uz nepodnošljive bolove. Dobila sam injekciju i ovakva polu svijesna potonula u duboki prazni san.

"Dugo ste spavali." rekla je tiho postarija žena sjedeći na suprotnom krevetu. "Ja sam upravo došla kada su vas odveli. Brzo su vas vratili."

Nisam joj imala snage odgovoriti. Zatvorila sam oči. Tiho sam te zazvala:"Jesi li tu, Ada?" Odgovora nije bilo. Slušala sam tu tišinu i osjećala ponor praznine u sebi. Duboku, neopisivu prazninu, bez početka i kraja. Otišla si, ipak, ostavivši me samu. Samu samcatu.

Dani oporavka u bolnici bili su dosadni i tužni. Jedva sam se kretala. Većinu sam vremena  provela gledajući kroz prozor, odakle su mi u pozdrav mahale zelene grane drveća koje su radoznalo virile  prema prozoru. Ostatak sam prespavala, zazivajući i tražeći te u snovima ali ti se i dalje nisi odazivala.

Peti dan nakon zahvata pustili su me kući. "Sretno i brzi oporavak vam želim gospođa AdaLina!   Vidimo se za mjesec dana na kontroli." nasmiješeno je rekla doktorica i dodala mi otpusno pismo.

"Hvala." rekla sam nastojeći djelovati ljubazno. "I ne zovem se AdaLina, nego Lina. Doviđenja."

"Doviđenja." uzvratila je pomalo začuđeno.

Slijedećih mjesec i pol dana provela sam kući, većinom odmarajući se u krevetu, uz knjige, glazbu i  posjete moje najbolje prijateljice Dore. Noći su bile najgore. Osjećala sam se tako usamljena, izgubljena bez tebe, ljubljena moja Ada. Nikako nisam mogla shvatiti činjenicu da si me zaista napustila, otišla, nestala. A opet, s druge strane potpuno sam te razumjela. Sve ovo je trebalo preživjeti, prihvatiti, izdržati. Nije bilo lako. Nedostajalo mi je tvoje razmaženo kukanje, tvoje mrvice nihilizma koje si držala u sebi, nedostajao mi je taj pomalo majčinski instinkt s kojim sam te smirivala. Ti si zauvijek ostala nedoraslo dijete u meni, dok sam ja morala odrasti za obje.

Prva kontrola nakon zahvata prošla je dobro. Doktorica je bila zadovoljna. Dogovor je bio da se vidimo ponovo za četiri mjeseca.

Vrativši se na posao, molila sam kolegice i kolege, kao i prijatelje da me više ne zovu AdaLina. Samo Lina. Objasnila sam im, da mi je tako zgodnije, jer je kraće.

Sve se vratilo u uobičajenu kolotečinu, bar na izgled. Trudila sam se održati u kako takvom dobrom raspoloženju, iako mi je teško padalo. U meni je sve više zjapila ta praznina, koja se noću pretvarala u ponor iz kojega bi se ujutro jedva izvukla. Nedostajala si mi, ljubljena moja, sve više i više. Tek sam sada zapravo počela shvaćati koliko sam te voljela i koliko si mi značila.

Prije nekoliko dana otišla sam na dogovorenu kontrolu u bolnicu. Dan već od samog jutra nije nosio ništa lijepoga u sebi. Rominjala je kiša, uz jaki jugo, loše sam se osjećala. Ne samo taj dan, nego već neko vrijeme.

Doktorica se nakon pregleda i ultrazvuka zabrinuto zagledala u mene.

"Žao mi je, Lina. Nemam baš dobre vijesti. Opet vam je izrastao tumor na istom mjestu. Čak je i veći nego onaj kojega smo vam odstranili. Morati ćete ponovo na operaciju. Radi preventive ovaj put morati ćemo vam morati napraviti histerektomiju. To znači da vam moramo izvaditi maternicu. Drugog rješenja više nema."

Vijest sam naizgled primila mirno, s razumijevanjem, iako mi se polako počeo raspadati svijet. Zakazale smo datum ponovnog zahvata.

Na bolničkom stubištu sam se slomila. Ovaj put, do samog kraja. Suze na licu miješale su se s kišnim kapima dok sam vani očajnički pokušavala zapaliti cigaretu. Na kraju sam ipak uspjela.

Do auta sam stigla potpuno mokra, kako od suza, tako od kiše koja se slijevala poput otvorene slavine. Nebo je plakalo zajedno sa mnom. "Bila si u pravu, Ada..." promrmljala sam sebi u bradu, sjetivši se tvojih posljednjih riječi prije zahvata.

Sada strpljivo brojim dane koji nas razdvajaju do ponovnog susreta, ljubljena moja. Brzo će. I nema više rastanka. Dosta je bilo. Nemam više snage ni za što. Čekam još samo na taj čarobni trenutak našeg ponovnog susreta. Ti i ja opet ćemo biti ono što smo oduvijek bile. Dvije duše u jednom tijelu, imena  AdaLina.