Kolumne

subota, 28. listopada 2017.

Slavica Gazibara | Davorka Črnčec: Boja meda


Promišljanjem prvotiska nekog autora uvijek lako možemo ući u dvostruku zamku: naprečac iščitati i ne pronaći diskretne pupoljke umjetnosti ili se oduševiti pročitanim i proglasiti djelo i autora velikim. No, pažljiv čitatelj mora obratiti pozornost na nekoliko bitnih elemenata koji čine napisano poezijom i tek onda se odrediti prema djelu i autoru. Meni to nije bilo teško niti mi je predstavljalo problem, obzirom da pisanje Davorke Črnčec pratim od njezinih prvih lirskih zapisa.

U pregršti pjesmarica koje se svakodnevno objavljuju i koje često sakate kućne budžete jer su većinom tiskane o vlastitom trošku, omanja knjiga Davorke Črnčec Boja meda  po mnogočemu zaslužuje biti pročitana. Pisana slobodnim stihom, ova zbirka ljubavne poezije prvijenac je autorice koja živi i radi u Čakovcu. Pjesme - njih ukupno 92 -  grupirane su u šest ciklusa koji prate mnoge  nijanse ljubavi, a prvi od njih (Ritam kruga) s posljednjim (Okus života) skladno zatvara pjesničko promišljanje života kroz ljubav, a koja je i temeljni motiv svih pjesama u zbirci.

Pjesme su pisane slobodnim stihom i stilski su ujednačene, otkrivajući urbani senzibilitet nesigurnog pojedinca, osuđenog na samoću, ali autorica ima izlaz, a to je uvijek ljubav. Motiv odvojenosti od voljene osobe i motiv čekanja najčešći su, no u njezinim pjesmama oni postaju zajednički motiv – motiv vremena, zapravo sažetog u trenutak, moment potpunog ispunjenja svakog traganja. Tako ona u pjesmi Prvi časnik kaže: Ne čekaj srebro u mojoj kosi/Ne čekaj da zrelošću zaokružim put./Brodovi tonu u oluji, čekanjem.  – jer Ljubav je jedini ispravni ritam (Paučina). Time je i motiv vremena transformiran u ovo danas, u ovo sad.

Dani u kojima je odvojena od voljene osobe, prazni su dani za pjesnikinju, tek je to vrijeme koje prolazi u iščekivanju, u kojima se samo traje - U susretu/Pukotina bolom skamenjena/Rastanku se već podsmjehuje (Pukotina) jer tek kroz ljubav čovjek se potpuno ostvaruje – Kako se izgubiš/Kad se tako s nekim nađeš/kako se pronađeš/kad se tako s nekim izgubiš (Izgubljena).

Priroda je za pjesnikinju okvir njezina mikrokozmosa, ali često i jedino utočište i utjeha, što je divno uobličeno u sjajnoj minijaturi Snijeg: Odlažem papir/Ne mogu noćas pisati/Snijeg/Samo snijeg/neka nježno pokrije/moj uzdah.

Zbirka ljubavnih pjesama Boja meda Davorke Črnčec ima sve odlike suvremene misaone poezije koja svjedoči o promišljanju smisla postojanja i osjećaju nemogućnosti vlastitog ostvarenja, zgrčenosti pojedinca stiješnjenog u zatvorene prostore (motivi hladnoća, tišina, koraci, hodnici, put, strah, vrata), no ona diskretno umeće i motive iz prirode koji unose toplinu i korespondiraju s njezinim refleksijama, potencirajući temu (duga, vjetar, ptice, proljeće). Ipak, jedan motiv za nju ima posebno značenje. To je motiv meda, a nalazimo ga i u naslovu njezine zbirke. Upravo on za nju je sinonim ostvarenosti i potpunosti kojoj teži, a koju može dosegnuti samo kroz ljubav.  

Propitivanjem ljubavi kroz zajednički život pjesnikinja se bavi u pjesmi Hladnoća i zaključuje na tragu egzistencijalista da samoću i otuđenost ni tada ne možemo u potpunosti prevladati: Previše kuća/Premalo dom.                        

Raskršća je posebno jaka i kontroverzna pjesma. Čitajući je, čitatelj je pred dilemom: govori li ona o potrebi raskida s voljenom osobom, je li se ljubav potrošila: Pusti me/Nitko ne zna kakve nas bure i kamo odvode/A plime i oseke ne vraćajuJutra i sutone/ Zatvori oči/Otvori dlan/Zagrli dan/I ja ću učiniti isto ili je to samo prolazni osjećaj jer zadnji stih glasi Raskršća mogu čekati.

Zadnja pjesma u zbirci je Posljednja pjesma koja zaokružuje čitavu zbirku, sublimirajući ljubav u najvišu ljudsku kategoriju, u ono jedino vrijedno življenja i što jedino može ispuniti i potaknuti sve ostale kreativne potencijale u nama. Pjesma je to istovremeno sumiranja i opraštanja, ali i nepresušnosti života i ljubavi, oda njezinoj neprolaznosti i dominantnoj ljudskoj vrijednosti. U trenutku poniranja u vlastite uspone i padove, očekivanja i želje, kao i ono što je doista ostvareno, Davorka Črnčec je svjesna da je ljubav njezin najveći doseg i na njemu je zahvalna. Pjesma obiluje pjesničkim slikama od djetinjstva (Miris toplog čaja sa žličicom meda/U vazi ruže iz bakinog vrta) do viđenja sebe u poznim danima (U šaku kose sijede da skupim/Topli kruh, vino, more da udahnem/Poljubim najtoplije oči na staroj fotografiji). Ipak, pjesma unatoč nostalgiji poručuje nadu: A u oku zelena rijeka, vodenica, lopoč/Za let još uvijek ohrabruju. Tako - unatoč prolaznosti vremena - za Davorku Črnčec ta se prolaznost ne odnosi na ljubav jer je upravo ljubav ono jedino neprolazno čemu pjesnikinja uvijek stremi, kroz što živi i kroz što se ostvaruje.

Ujednačenost stila, pomno biran vokabular lišen suvišnih riječi, razigranost stiha a često i duhovitost, te dobar izbor motiva u povezivanju refleksija i emocija karakteristika su pjesama u zbirci ljubavnih pjesama Boja meda, čime već ova prva zbirka ljubavne međimurske pjesnikinje Davorke Črnčec obećava da će ih biti još.

Slavica Gazibara, prof.

Nema komentara :

Objavi komentar