Nakladnik: Disput
Godina izdanja; 10/2016.
176 stranica
Godina izdanja; 10/2016.
176 stranica
tvrdi uvez
Jednom prilikom je vlak kojim sam putovala zapeo iz putnicima neutvrđenih razloga te smo čekali standardno dugo na ponovni pokret. Pogled mi je zapeo za pomalo neuobičajeni prizor u dvorištu jedne kuće. Krupni muškarac starije dobi je sa štapom i kantom pokraj sebe stajao, a žena u odjeći tamnih boja s maramom na glavi i crnim naočalama na očima se jednom rukom držala za njegov štap, a drugom se pipkajući spuštala prema tlu te mu nešto dohvaćala. I tako korak lijevo, koračić desno, on bi spustio štap, a ona bi se s tim štapom kao osloncem spuštala rukom pipkajući po štapu i po travi. Stajali su u sjeni oraha. On se očito nije mogao sagnuti, a ona očito nije dobro vidjela. No, orasi su se morali sakupiti iz ovog ili onog razloga. Nešto tužno je bilo u toj sceni, nešto što se zalijepilo za mene i što nosim sa sobom svaki put kad je dan pomalo sumoran i tuljigav kao, na primjer, danas.
Tužan i ljepljiv je i tekst romana „O čajnicima i ženama“ Mihaele Gašpar. Kao što je Literarna forenzičarka (https://www.facebook.com/literarnaforenzicarka/?fref=ts) primijetila – naslov romana bi se mogao komotno pročitati i posvetiti „očajnicima i ženama“. Zgusnuto, ljepljivo, neprohodno tkivo, tkivo blatne teksture koja te tjera da se osjećaš kao utopljenik oko kojeg se sve više i više spušta tama, a pritisak blatne mase ti ne dozvoljava disati. A opet, ima nešto u njemu što te tjera da ga čitaš i da o njemu razmišljaš. Nešto gotovo „svečarski“. Poput subote u robnim centrima. Ili nedjeljnog ručka u tamo nekim tradicionalnim građanskim obiteljima kada se na stol iznosi najbolji porculanski servis i servira ona standardna priča „od pača do kolača“. Tu tradicionalnu građansku priču, skrivenu od pogleda iza četiri zida i navučenim zastorima, četiri pripovjedača (tri žene i jedan muškarac) svojim pričama dekonstruiraju ako ne i razaraju, objelodanjuju do najsitnijih „grijehova“, najviše svojih.
U doba reality showova i sapunica raznih vrsta, lijepe literature upakovane u još ljepše naslovnice, O čajnicima i ženama je roman koji čitatelja privuče k sebi na prvi pogled neuglednom, skromnom opremom naslovnice u koju se moraš pažljivo zagledati kako bi na njoj vidio stariju ženu pogleda spuštenog prema plastičnoj kutiji sa samo jednim kolačem, a zatim povuče bogatim i nijansiranim stilom pripovijedanja. Nije blještav na prvu loptu, ne privlači pogled, ali drži pažnju onima koji vole zaroniti ispod površine. I virnuti iza zaključanih vrata i navučenih zavjesa.
Za natječaj Disput 2017.
💬 Na tragu klasika | Natječaj za najbolje napisan osvrt 2017.
Jednom prilikom je vlak kojim sam putovala zapeo iz putnicima neutvrđenih razloga te smo čekali standardno dugo na ponovni pokret. Pogled mi je zapeo za pomalo neuobičajeni prizor u dvorištu jedne kuće. Krupni muškarac starije dobi je sa štapom i kantom pokraj sebe stajao, a žena u odjeći tamnih boja s maramom na glavi i crnim naočalama na očima se jednom rukom držala za njegov štap, a drugom se pipkajući spuštala prema tlu te mu nešto dohvaćala. I tako korak lijevo, koračić desno, on bi spustio štap, a ona bi se s tim štapom kao osloncem spuštala rukom pipkajući po štapu i po travi. Stajali su u sjeni oraha. On se očito nije mogao sagnuti, a ona očito nije dobro vidjela. No, orasi su se morali sakupiti iz ovog ili onog razloga. Nešto tužno je bilo u toj sceni, nešto što se zalijepilo za mene i što nosim sa sobom svaki put kad je dan pomalo sumoran i tuljigav kao, na primjer, danas.
Tužan i ljepljiv je i tekst romana „O čajnicima i ženama“ Mihaele Gašpar. Kao što je Literarna forenzičarka (https://www.facebook.com/literarnaforenzicarka/?fref=ts) primijetila – naslov romana bi se mogao komotno pročitati i posvetiti „očajnicima i ženama“. Zgusnuto, ljepljivo, neprohodno tkivo, tkivo blatne teksture koja te tjera da se osjećaš kao utopljenik oko kojeg se sve više i više spušta tama, a pritisak blatne mase ti ne dozvoljava disati. A opet, ima nešto u njemu što te tjera da ga čitaš i da o njemu razmišljaš. Nešto gotovo „svečarski“. Poput subote u robnim centrima. Ili nedjeljnog ručka u tamo nekim tradicionalnim građanskim obiteljima kada se na stol iznosi najbolji porculanski servis i servira ona standardna priča „od pača do kolača“. Tu tradicionalnu građansku priču, skrivenu od pogleda iza četiri zida i navučenim zastorima, četiri pripovjedača (tri žene i jedan muškarac) svojim pričama dekonstruiraju ako ne i razaraju, objelodanjuju do najsitnijih „grijehova“, najviše svojih.
U doba reality showova i sapunica raznih vrsta, lijepe literature upakovane u još ljepše naslovnice, O čajnicima i ženama je roman koji čitatelja privuče k sebi na prvi pogled neuglednom, skromnom opremom naslovnice u koju se moraš pažljivo zagledati kako bi na njoj vidio stariju ženu pogleda spuštenog prema plastičnoj kutiji sa samo jednim kolačem, a zatim povuče bogatim i nijansiranim stilom pripovijedanja. Nije blještav na prvu loptu, ne privlači pogled, ali drži pažnju onima koji vole zaroniti ispod površine. I virnuti iza zaključanih vrata i navučenih zavjesa.
Za natječaj Disput 2017.
💬 Na tragu klasika | Natječaj za najbolje napisan osvrt 2017.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.