Sonja Smolec | Poezija može biti zahtjevna, ali ne i nadmena

  

U posljednje vrijeme često se može primijetiti poezija koja obiluje stranim izrazima i složenim pojmovima. Takvi stihovi ponekad više nalikuju na isječak iz stručne knjige nego na pjesmu. I tada se prirodno nameće pitanje: kome je takav tekst namijenjen?

Ne radi se o tome da poezija ne smije biti pametna. Dobra poezija oduvijek je bila i misaona i osjećajna. Ona može govoriti o teškim temama i postavljati ozbiljna pitanja. Ali postoji razlika između dubine i težine.

Dubina dolazi iz jasne misli i stvarnog iskustva. Težina često dolazi iz riječi, najčešće nepotrebnih.

Pametan čovjek, kada nešto razumije, zna to objasniti jednostavno. Ne pojednostavljeno, nego jasno. Ne skriva se iza izraza koje drugi moraju provjeravati u rječniku. Njegovo znanje ne stvara udaljenost, nego otvara mogućnost za razgovor i bliskost.

U poeziji je slično. Ako neka riječ zaista precizno opisuje ono što pjesnik želi reći, ona ima svoje mjesto. No ako je tu samo zato da zvuči učeno, tada počinje smetati. Tada pjesma više dokazuje nego što govori.

Takav način pisanja može djelovati zatvoreno. Kao da tekst poručuje: “Razumjet će me samo oni koji već znaju na što mislim.” Ili: “Neka vide kako sam iznad drugih.” 

Poezija, barem u svojoj najljepšoj formi, ne bi trebala postavljati granice. Ona može biti zahtjevna, ali ne bi smjela biti nadmena.

Možda je zato važno zapitati se: služe li riječi pjesmi ili pjesma služi riječima? Ako riječi pomažu da misao postane jasnija i snažnija, tada su dobrodošle. Ako je zaklanjaju, onda su teret.

Poezija je susret između onoga tko piše i onoga tko čita. U tom susretu nema potrebe za dokazivanjem. Kada je misao jasna, ona ne treba teške riječi da bi bila snažna. A kada jezik postane oklop iza kojega se skriva nesigurnost ili strah od jednostavnosti, tada poezija gubi nešto bitno - guši samu sebe.