Kolumne

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Tomislav Domović | Prvi poljubac



Ostao sam u tvojem poljupcu
I ovo što u mojem obličju šeta karlovačkim stazama
i nad rijekama što izvija se poput visećih vrtova, to moja je tjelesina, predznak smrti

Ostao sam u tvojem poljupcu, sad opet sam dječak
Koji je sanjao da s pjesmom postat će bolji čovjek
Netko tko zaslužuje disati, dijeliti ljubav kao predstavništvo nebeskog Crvenog križa
Biti u misiji, rominjanje nad balkanskom tugom
Srce koje od Boga oblikovano je u ponovno sklopljeno staklo

Ostao sam u tvojem poljupcu
Zastao na putu prema zvijezdama, ušao u prvu zvijezdu koja nije samo sjala, prva koja je i
plakala nad užganim krovovima, polupanim susjedstvima
Ostao sam i neću izaći, iz tog zrnja očuvanog
Iz te ljubavi koja prevarila je svijet
I meni došla
učiti kako se otvara jezgra

Ostao sam u tvojem poljupcu
I budeš li ikoga ljubila još
Znat ćeš što je neukusno, a što okus
Neponovljivi

Nema komentara :

Objavi komentar