Kolumne

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Jelena Miškić | Hokej utakmica kod Radničkog


Neki dan prolazim gradom i zaustavi me gospodin, pruža ruku, predstavi se, kaže da se upoznamo, vi ste Kicetova mala, vaš otac je davno bio moj profesor tjelesnog. Smijem se, kažem kako se nadam da nije bio prestrog. Nastavlja Vukovarac, ma kakvi bio nam je odličan profesor. I nastavi, kaže, ma moram vam ispričati to je bilo prije pedesetak godina kada vam je otac bio mlad i u naponu snage, a zima je bila snažna i ledena, kada je sa svojom ekipom sportaša krenuo nalijevati dunavsku vodu iza Radničkog gdje je nekada bila ledina, danima kako bi se sve dobro smrznulo. Malo njih je vjerovalo u taj ludi pothvat. Tri dana poslije lijepo su ogradili teren koji se pošteno zaledio, zavarili golove u nečijoj garaži i sastavili dvije ekipe. Naravno da to nije bilo pravedno, jer u ekipi kaže, vašeg oca su bili njegovi vrsni klizači i vukovarski sportaši, kaže, razbili su nas totalka.

Nije nama bilo jako krivo, jer je to bilo nešto, evo što ću pamtiti do kraja života, i danas se toga rado sjećam. Hoću vam reći kako je to bila, govori čovjek kao da je jučer bilo, prva i jedina hokej utakmica u Vukovaru i želim da znate da ju je vaš otac organizirao. Kada se pročulo o hokej utakmici, lavina ljudi je krenula put središta grada. Cijeli grad se sjatio, nama je bilo najviše zbog cura, bilo je tu smijeha do suza od kotrljanja i padanja po tom ledu, velikog sportskog žara, a kasnije su kako kaže svi završili kako i priliči bez obzira na dobitnike ili gubitnike na nekoj žurki.

Nemam dovoljno godina, ali imam svog pera. Iako se čini kako je ovo priča o mom ocu, ovo je priča o jednoj generaciji Vukovara, lavljim sportskim srcima i velikoj istini da se sve može, kad se hoće.

Nema komentara :

Objavi komentar