Kolumne

ponedjeljak, 11. rujna 2017.

Marina Mađarević | Ujević voli prirodu, Matoš umjetnost, a Fuis zavičaj


Razgovor pripremila i vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Dječaka Antona koji ne voli lektiru posjećuje duh Marina Držića i odvodi ga na putovanje kroz vrijeme. Upoznajući osjećaje, patnje i nadanja velikana pisane riječi kao što su Tin Ujević, Antun Gustav Matoš i Franjo Fuis, dječak Anton shvaća kako kroz književnost dobiva uvid u puninu života i postaje svjestan svojih osjećaja prema ljudima, prirodi i prema zavičaju. To je ukratko fabula romana za mlade „Noć knjige“ koji Marina Mađarević predstavlja na Fra Ma Fu festivalu u Virovitici.

Marina Mađarević učiteljica je hrvatskog jezika, zaljubljenica u jezik i književnost, a dosad je predavala u nekoliko osnovnih i srednjih škola u Virovitici i u Zagrebu. Danas volontira u Udruzi za Down sindrom Virovitičko-podravske županije. Prvijenac Marine Mađarević „Noć knjige“ dosjetljivo je i emotivno putovanje kroz povijest književnosti koje će se zacijelo svidjeti i djeci i odraslima, bez obzira na to vole li čitati lektiru ili ne.

Predstavljanje romana Marine Mađarević bilo je u petak u 19.30 u Gradskoj knjižnici i čitaonici. Očekuje se da na predstavljanju Marina Mađarević prvi put javno pročita odlomke iz romana „Noć knjige“ u kojima se pojavljuje sam Franjo Martin Fuis.

Roman za mlade Noć knjige opisuje avanture dječaka koji ulazi u svijet lektire i upoznaje književnike i njihov stvarni život pun strasti i razočarenja. Kako ste došli na ideju da napišete roman o putovanju kroz povijest književnosti?

Sve je započelo 22. travnja 2016. godine jednim plakatom izloženim na zidu Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica. Tog „kobnoga“ dana, točnije večeri, u našoj se knjižnici, kao i u brojnim dugim hrvatskim knjižnicama, održavala literarna manifestacija Noć knjige. Plakat kojim se ovaj događaj najavljivao nosio je lica dvojice svjetski poznatih autora, Williama Shakespearea i Miguela de Cervantesa. Iako cijenim (čitaj: volim) stvaralaštvo obojice i realno sam shvaćala da se tada obilježavala 400. obljetnica smrti obojice književnika koja je za proučavanje svjetske književnosti veoma važna, ipak me pomalo „bocnula“ činjenica da su to strani autori. Ova dva lica s plakata podsjetila su me na mojega imenjaka, Marina Držića. Zašto više znamo o engleskom bardu no o dobrom starom gosparu Vidri? Kad sam bolje razmislila, shvatila sam da i danas činimo iste propuste (mea culpa, ja prva!). Poznatiji su nam strani naslovi i autori od hrvatskih (jer ipak – susjedova je trava uvijek zelenija). Poželjela sam se na ovaj skroman način iskupiti hrvatskoj književnosti za marginalizaciju. Likovi i slike su zatim započeli navirati, moguće i nemoguće/svemoguće su se proželi i nastao je neobičan kaos koji sam nazvala svojim romanom.

U romanu se susreću književnici iz raznih stoljeća, pa je tako Držić nesretno zaljubljen u Vesnu koja suparnici poručuje da bude blaga. No, taj vremenski kaos pozornica je za jednostavnu avanturističku priču o zajedničkom putovanju dječaka i književnika. Koji su bili vaši književni uzori kod kojih ste nalazili slične motive o putovanju kroz vrijeme i nekadašnje svjetove?

Putovanje, kako tvrdi Vladimir Propp, jedno je od najvažnijih obilježja bajki. S obzirom na to da volim bajke, valjda me upravo zato putovanje (i to ne samo ono kroz vrijeme) oduvijek fasciniralo. Mogućnost da se upozna nešto sasvim drugačije od naše stvarnosti je divan dar koji nam književnost omogućuje. Još ako se tomu pridoda malo čudesnoga, taj dar je izuzetan. Ljepotu putovanja i ljepotu čudesnoga pronalazila sam u bajkama Ivane Brlić-Mažuranić, Šenoinim Povjesticama, Begovićevu Pustolovu pred vratima, ali i u onim metaforičkim putovanjima kakvo proživljava Prosenjakov Divlji konj. Dakako, ne smijem izostaviti ni alfu i omegu fantastične svjetske književnosti Tolkiena, njegova prijatelja C. S. Lewisa, Lewisa Carrolla, J.K. Rowling…

Književnici se dječaku Antonu predstavljaju svojim životnim pričama, ali i citatima svojih pjesama. Koji je bio kriterij za izbor citata koje navodite u knjizi? Zašto ne citirate najpoznatije pjesme Matoša i Ujevića?

Odabrala sam tekstove koji odgovaraju uz likove koje stvaram, očovječujem u tekstu. Postojećim imenima dodijelila sam zamišljena ponašanja (moram priznati da sam pomno proučavala ponašanje ljudi iz vlastite okoline kako bih likove oživjela na književni način). Pokušavam pritom pomiješati povijesne informacije sa svojim idejama i predodžbama. Napominjem, mašta igra veliku ulogu u opisu likova. Tako, primjerice, Fuis izgovara tekst o Virovitici kojoj je bio privržen. Matoša sam zamislila kao zaljubljenika u umjetnost, pomalo mizantropa, stoga on izgovara svoju pjesmu Živa smrt koja mi se činila prikladnom u tom trenutku. Ujević, lik boema, pozitivca zaljubljena u prirodu i zvijezde, teži bratstvu svih ljudi, zato on Antonu poklanja Pobratimstvo lica u svemiru ispisano na papiru.

Svaki od književnika upoznaje dječaka Antona sa svojim velikim patnjama i ljubavima, a ljubav prema zavičaju dječaku opisuje Franjo Martin Fuis, koji kaže da treba putovati kako bi se više volio zavičaj.  Kako se Fra ma Fu sa svojim reportažama našao u društvu književnika?

Franjo Fuis prati me odmalena (s obzirom na to da živim u ulici koja nosi njegovo ime). Svojim likom dobroćudnog skitnice, dječaka koji bježi s cirkusom i altruistički nastrojena biciklista kojemu je važno kretati se među Romima i prosjacima i saznati kako žive, oduvijek me oduševljavao.  Osim reportaža, kako ste spomenuli, napisao je i nekoliko uspješnih literarnih tekstova i pjesama. Dakle, novinar, književnik, putnik, putopisac, skitnica, cirkusant, biciklist, pilot, otac, suprug, Purger, Mikeš – sve u jednom čovjeku. Egzotični Fra Ma Fu svakako je vrijedan divljenja, a osobito virovitičkoga ponosa.

Kako je dočekan roman Noć knjige? Kome ste ga dosad predstavili i kako su reagirali čitatelji? Primjećujete li sviđa li se Noć knjige više djevojčicama ili dječacima? 

S obzirom na to da je roman objavljen nedavno i otvaranje prvih primjeraka doživio je tek početkom kolovoza, zasad još nisam čula komentare mladih čitatelja (a tomu se osobito radujem jer djeca su najiskreniji kritičari). Kolegice iz struke su zadovoljne što mi je uklonilo dio kamena zvanoga Ajme-je-li-ovo-dobro sa srca. Ja uvijek mislim kako sam mogla drugačije osmisliti pojedine dijelove, ali to je valjda uvijek tako. Ipak, drago mi je da je roman zaslađen školskim svijetom u kojemu sam i sama jednom sudjelovala (kao učenik i kao ponosan učitelj, a ponekad i kao oboje). Naše su škole, nažalost, pune Antona koji ne vole čitati lektiru (ili čitati uopće) te preziru sate Hrvatskoga jezika. Utopistički se nadam da će ovaj trend prestati jer čitanje ne obogaćuje samo naš um i vokabular, nego i dušu. Riječima stručnjaka: čitanje opasno šteti neznanju.

Nema komentara :

Objavi komentar