Kolumne

srijeda, 27. rujna 2017.

Ivica Grgić | Lijepa moja Iris



Znam da negdje srebrne kose tuguješ u suton
i pitaš se jesmo li mogli bolje tih godina
kada se molila krunica više nego ikad
ljubav zahvaćena ratom postala je sužanj
nekih viših ciljeva kojima nismo odoljeli.

Mirisom procvalih jorgovana
mirisale su tvoje ruke pune čežnje i samoće
a ja sam u rovu ležao uz cijev daleko od tebe
lijepa moja Iris, u zorama gledajući breze
zamišljao sam te kako dolaziš preko svježe rose
bosonoga, pokreta lakih kao inje u vjetru.

Negdje u mojoj naravi zaustavljena u vremenu
počiva želja da ti okrenem broj i kažem
kako si, lijepa moja Iris, da li još uvijek
ničim izazvana prasneš u smijeh
ili su godine učinile svoje stisnuvši ti srce
u ozeblu grudu kojoj je bezvoljnost svrha.

Sve što imam od tebe je tvoj zeleni šal
ostavština jednog vremena u kojem sam bio zbunjen
voljevši domovinu i tebe nisam uspio obraniti
našu ljubav koja je iskrvarila na pragu
neke nove države poput grlice ustrijeljene u krilo.

Tako bih te rado upitao kako si, lijepa moja Iris
ali godine i daljine ispriječile su se među nama
poput zakletve nikad izrečene...i da, svečano obećavam
neću te nikada nazvati jer u novoj državi i mi smo novi
drugačiji, s razlikom što ja kao da sam umro
iako hodam u kasnu noć ogrnut kaputom
koračam praznim ulicama ne znajući kamo idem
samo izgovaram šapatom ..kako si, lijepa moja Iris.

Nema komentara :

Objavi komentar