Kolumne

srijeda, 13. rujna 2017.

Daria Lisenko | Geografija misli


Da li se sjećaš tog strašnog papira,
Gdje kažu nacrtan je čitavi svijet?
Od misli o njemu nema mi mira,
I ništa ne mogu ni željet ni htjet.

Duboka voda drži se kugle,
I nekako tako – par zemlje komada,
I vidiš na njima: gradove, džungle,
Al nije sve tako kak vidiš sve sada.

Džungla je samo zelena mrlja,
Gradovi ‒ neke sve crtice, točke,
Tko li to tako besramno žvrlja,
Ko kljunom po zemlji debele kvočke?

Za mene i tebe svijet počinje s neba,
Kojeg ni nema na onom papiru,
Jer bilo gdje jesi, svjetlost ti treba,
Da osjetiš radost života na miru.

Mjesec, zvijezde i sunčani sjaj,
To nisu tek neke točke u mraku,
A nije tek točka ni rodni moj kraj,
Nisu ni riječi tek točke u zraku.
Al što kad su oni ipak u pravu,
Onda smo i mi točke u praznom,
Da li još vrijedi podizat glavu,
Kad sve ovdje prijeti smrtnom nam kaznom?

Ja odgovor nemam na sve ove stvari,
Iako te misli konstantno me guše,
Bitno da s tobom se smijem, ustvari,
U zgradi za mentalno bolesne duše.

Nema komentara :

Objavi komentar