Kolumne

nedjelja, 3. rujna 2017.

Danijel Dragojević | Jedan




Dvadeset godina u zajedničkom kućanstvu zamjenjujem pod lažnim imenom nekoga u spavanju, jelu, popravcima osigurača na hodniku;
dvadeset godina svako jutro smještam i zakopčavam u košulju nešto što ne znam kako,
gdje i kada nestaje, ruga mi se, kuca;
dvadeset godina udaran gotovo do smrti radošću za životom;
dvadeset godina uz tebe teče moja krv
u moju krv, što ti tu možeš a ipak nešto možeš
- pružaš mi radost kada postojiš i kada se od
tebe udaljavam;
dvadeset godina tražim način da kažem da
te volim, to bi učinilo da te volim;
dvadeset godina bez hrabrosti za drugi svijet: ne mogu govoriti ako se ne smijem i nisam pomalo bijesan;
dvadeset godina olakotne okolnosti, slike me
izdaju i ja padam, jedno me dijete gleda;
“jedan” - tako se zove neka tekućina koja
kada pljune vraća joj se to posred lica kao mišljenje;
ja, koga je Gospodin u nastupu čistoće jedne
večeri izbacio iz svoje kuće na milost i nemilost lipnja, mogao sam biti sve samo ne nešto
drugo.

Nema komentara :

Objavi komentar