U pustinji gluhe mračne tišine,
Sićušno jadno Čudo Života,
Slijepo od pijeska zvijezda prašine,
Luta u svemiru kao sirota.
Vrijeme u crnilu odavno stalo,
Nema rođenja vriska, ni smrti,
Čudo je suvišno ovdje i malo,
U prostoru tamnom koji se vrti.
A Čudo Života isto bi htjelo,
Ogromno postat ko svemirska noć,
Da prekrije svojim beskrajnim velom,
Koliko će samo uspjet il moć.
Da zamjene crnilo šarene boje,
A kugle, komete – zvijeri, drveće,
Da bolesti haraju, a vrijeme sve broji,
I Život da postane najveća sreća.
Na crnome plaštu bisera zlatna,
Čudo je pronašlo malu sitnicu,
Kuglicu vrijednu da postane platno,
Za punu Života čarobnu skicu.
Stvorilo tijelo za patnje i muku,
I krv da se lije u Života čast,
I zvuk da stvara Živahnu buku,
A ljude, da poštuju Čudesnu vlast.
Čudo – božanstvo stotina lica,
Spasenjem duša nas hrani i mami,
Maštu strahom nama golica,
Taj svjetlosti Vladar u beskrajnoj tami.
___________________________________
Iz zbirke: Nemam objašnjenja za ovo
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.