Kolumne

nedjelja, 3. rujna 2017.

Daria Lisenko | Čudo Života




U pustinji gluhe mračne tišine,
Sićušno jadno Čudo Života,
Slijepo od pijeska zvijezda prašine,
Luta u svemiru kao sirota.

Vrijeme u crnilu odavno stalo,
Nema rođenja vriska, ni smrti,
Čudo je suvišno ovdje i malo,
U prostoru tamnom koji se vrti.

A Čudo Života isto bi htjelo,
Ogromno postat ko svemirska noć,
Da prekrije svojim beskrajnim velom,
Koliko će samo uspjet il moć.

Da zamjene crnilo šarene boje,
A kugle, komete – zvijeri, drveće,
Da bolesti haraju, a vrijeme sve broji,
I Život da postane najveća sreća.

Na crnome plaštu bisera zlatna,
Čudo je pronašlo malu sitnicu,
Kuglicu vrijednu da postane platno,
Za punu Života čarobnu skicu.

Stvorilo tijelo za patnje i muku,
I krv da se lije u Života čast,
I zvuk da stvara Živahnu buku,
A ljude, da poštuju Čudesnu vlast.

Čudo – božanstvo stotina lica,
Spasenjem duša nas hrani i mami,
Maštu strahom nama golica,
Taj svjetlosti Vladar u beskrajnoj tami.

___________________________________

Iz zbirke: Nemam objašnjenja za ovo

Nema komentara :

Objavi komentar