Kolumne

četvrtak, 17. kolovoza 2017.

Nataša Nježić Bublić | Vrijeme čitanja


Mogu satima čitati. Kao da svijet ne postoji. Mogle bi, zapravo, i bombe padati, a ja bi mirne savijesti čitala. Dešava li se to i vama, ili vam se već desilo? Negdje padaju bombe, dižu se pučevi, ljudi gore, a vi čitate. Nešto bi valjalo poduzeti. Gori pod petama, a nije vrući asfalt. Vi ukuhavate pekmez, kolovoz je. I sjetite se, vrijeme je čitanja, blažen čas i hip. Pekmez se razlijeva po parketu, teče u potocima, u suzama, u olakšanju što je susjedin. A tako je lijepo mirišao. Ili se dešava obrnuto. Zapravo, vi nemate stablo, niti trešnju, niti šljivu, a odnekud dopiru mirisi, graja, smijeh. Vašeg nema, neće nestati, neće se uništiti, tim čežnja biva još gora. I odlučujete se, sada ću čitati. Ugasiti će se perilice za rublje, televizori, trafo stanice, sunce će se isključiti iz pogona. I konačno ćete imati vremena za čitanje, i bez ometanja. Koliki je odlazio iz pogona, znajući da se nešto značajno dešava, a ljudi su i dalje čitali, kao da se radi o nasušnoj potrebi. Ili pitanju opstanka. Mogu satima čitati, a da ne pročitam ni slova, moja prošlost dekodira tragove na papiru ili ekranu, nadovezuje, pomalo ispituje, opipava, kao da je tu prvi put. U tom tekstu.

Nazovimo ga rudnikom. Neki je ispraćao bliskog u sanduku, potom došao u dnevni boravak i mašio se knjige. Propustio je karmine. Ne bi li se trebalo govoriti o pokojniku? Dešava li se to i vama, da samo čitate, i da vam je to dovoljno. Čitate gledajući kako vrući vosak skida dlaku s vaših potkoljenica. Zahvalite kozmetičarki, platite, ala smo se lijepo načitale, komentirate. Vrhunska ugoda, a vulkan je eruptirao po koži tuđeg kontinenta. Mogu satima čitati, sklopim oči i čitam 1999- u. Ništa se nije desilo, mirna godina, pomisli Hans Dalke, i nastavi obrađivati polje. To je on pročitao. 2017- a, sve petice su se naredale u okvire. Mnogo se desilo, Ivan zadovoljno promrmlja i dovrši hambić s pomfrijem. Hans, Ivan i ja zajedno čitamo, nesvjesni da su tu i Erika, i Vera, i Coco Chanel s jednim l ili dva, ne znam. Nesvjesni da smo svezani dubokim korijenjem iz utrobe majke Zemlje koja nas je naučila čitati. I tako postajemo proroci jedino i isključivo vlastitih života.

Dešava li se i vama da čitate dok požari gore, poplave teku, bombe padaju, a leševi se spuštaju niz Ganges. I pitate li se, kada je točno, povoljno vrijeme za čitanje, ako ne sad. I ako ne, nikad. Vrijeme čitanja je vrijeme sjetve. Vidite li ta ozarena lica na starim fotografijama? Šta bi oni dali za bukvar, umjesto motike. Ili je on bio uvijek puno naporniji. Mnogi će se tu naći u nesporazumu, ovisno o talentu i volji. Volja nas je spasila, pomisli Hans, Ivan uključi tetris ili šta već, praznici su, a ja u blažen čas i hip ispišem tekst, jer je vrijeme čitanja i vrijeme da se napokon događa čovjek. Svake godine, desetljeća, i dana majstori pale svijeću. A neki i odlaze u vječna lovišta klasičnih djela. Pročitati opet, i opet, dok užareno lice ne zatraži vode. Voda i knjiga. Dva zrna na trećoj žlici vjere. Od njih raste kukuruz, i atomska gljiva, tamo negdje, gdje se dešava neko nevrijeme.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.