Nataša Nježić Bublić | Dakle, sa skribomanima stvari stoje isto kao sa ovisnicima o opijatima

Dakle, sa skribomanima stvari stoje isto kao sa ovisnicima o opijatima, sportu, osobito trkačima.
Maratonci su posebna kategorija.
To leti, leti, van granica izdržljivosti,
iskušava svoje tijelo.
Zamisli tek triatlon,
koja ludost,
to je ludo koliko i moje pisanje.
Sve da ih pukne ona euforija, onaj šut u vene,
tj. mišiće i mozak,
i zato svaki dan ustaju,
oblače trenirke,
po kiši i snijegu,
suncu i žegi,
tako ja ostajem umjesto da ustanem,
latim se tipkovnice,
to su moji utezi za vježbanje,
ili čitam,
i tako iz dana u dan,
i već mi bude dosta,
poželim volterov vrt da ga okopavam,
ali upornost je stvar genetike,
tvrdim vam.
A kad se dignem, opet sam neumjerena,
onda ne stajem, nije mi dosta pokreta,
još bi, i još bi, i još bi.
Da se krećem,
imala bi i o čemu pisati,
ovako pišem o praznini
koja teče iz moje glave
u slapovima.
pritom, nikad ne spominjem koliko sam sretna.
koliko sam ludo sretna,
ni kako dobijem cvijeće svaki dan,
i poljubce,
i koliko lijepih riječi i zagrljaja dobijem svaki dan,
i koliko ih dam.
nego, vratimo se Utrci.
Zašto trčati, zašto pisati, zašto disati,
sve mirišljavije pitanje od drugoga,
jer je život ugodan parfem koji opija nosnice,
jer nam treba,
jer je naš,
jer je svečan, kao i smrt sveta.
Bilo bi tako lijepo da sam vjernica,
moje molitve bi stigle do neba.
ovu jednu Zdravo Mariju koju žežem svaki dan,
ne znam ima li to smisla.
Čuje li mene Marija,
ili je dovoljno da ja sebe samu čujem,
pa da zaplačem od radosti,
koliko mi je duša prešla maratona
i koliko moćno sjaji.