Miroslav Pelikan | Rupa u stijeni

Rupa u stijeni

Rupa u stijeni nije veća od moga skromnog ležaja na onome davnom , od svih prokletom brodu, mogu se okrenuti na bok, mogu sjesti s ispruženim nogama, ne kisnem, rupa je suha, ali nema mjesta za vatru pa je palim vani a vjetar je usmrćuje i hladi me, želi me otjerati iznova na plovilo, govoreći mi, ostani tamo, pripadaš plaveti, napusti rupu , ostavi je za nekoga meni dragog koji se sklanja od svijeta

Ti bježiš od mora a ne možeš bez njega, ostavi moju rupu na miru, sikće vjetar i huji svojim podlim krilima, idi već jednom svome moru, ostavi moju zemlju i moju rupu u stijeni
Sklapam oči i čudim se vjetru, ne, ovaj nije kao oni s kojima sam se stoljećima borio  nizašto