Božica Jelušić | One četiri godine

Dakle, stalno mislim na onoga lamu, koji je, onako star i naboran, na pitanje koliko mu je godina, odgovorio : "Četiri". Iznenađenim slušateljima objasnio je da je od tih stvarnih 80-tak samo četiri godine istinski ŽIVIO, dok je sve ostalo bilo dotrajavanje, preživljavanje, neka vrsta "imitacije života". Četiri godine, naravno, nisu bile u kontinuitetu, već su se sastojale od sretnih trenutaka, ispunjenih dana, osjećaja punoće i ispunjenih potencijala, koje smo u sebi prepoznali.Zanimljivo je, da svi zapravo znamo, na razini intuicije, koji su to dani u našim životima, a tako malo činimo, da ih bude više. Da ne živimo samo četiri godine, već barem polovicu od poklonjenoga trajanja.

Stoga već godinama vodim neki provizorni, neredoviti dnevnik, u kome vidim kako se situacije ponavljaju, ponekad čak na iste datume ili pak u istim godišnjim razdobljima. Zamor, ogorčenost, razočaranje, dosada, emotivni lomovi,nagomilane obaveze, besmisleni i nametnuti poslovi, besparica, nemilosrdno "raubanje" energije, nedostatak suradničke volje, ignoriranje, podmetanje, laganje, gušenje u bezračju potrošene životne okoline- sve to čini svakodnevnicu mučnom i gotovo nesnošljivom. Liježeš umoran i još umorniji ustaješ, čekajući da se nešto "riješi", izvana, odnekud, tamo gdje nisi ti i gdje tvoj život o drugima ovisi.

Po mom iskustvu, te ako je vjerovati dnevniku, to se nikada ne događa. Počinjem vjerovati u nužnost radikalnih rezova: ono što je dotrajalo, istrošilo se, podleglo virusu propadanja, valja odrezati i odbaciti. Samopomoć se sastoji u ispravnoj procjeni vlastite pozicije. Odrastamo računajući na sebe, razvijajući smisao za DRUGE I DRUGAČIJE, i mogući višak dijeleći s drugima.Na empatiju je nesigurno računati: jedno hektičko i etički rovito društvo, ne voli neuspješne, slabe, stare ni bolesne. Stoga čovjek treba živjeti u dosluhu s vlastitim umom i tijelom, držati ih u optimalnoj kondiciji, ne slušati puste savjete, budući da ono što jednoga ozdravljuje, za drugoga biva smrtonosno.Mislim da nikakva fiktivna uvjerenja i načela ne smiju stajati na putu SOLIDARNOSTI, najvažnije osnove ljudskoga zajedništva. No, prije toga, dakako, stoji osobna hrabrost, borbeni duh, naša nesalomljiva pojedinačna volja, do posljednjega daha.Sve što može JEDNA osoba, potencijalno može i druga, ako ukloni prepreke u vlastitom umu i skine nepotrebne blokade.

I da, da se vratim na svoje vlastite "četiri godine". Za jednoga prononsirana radoholičara, reći ću heretičku misao: to nisu bile godine kad sam radila, trošeći se do posljednjega atoma. Prije če biti da čast najboljih dana pripada dokolici, sanjarenju, prirodi, putovanjima, živahnim i plodonosnim razgovorima. Ima tu još i radosti u vrtu, igre s djecom i unucima, vožnje motorima i biciklom, okusa i mirisa novih jela, nenadanih susreta u našoj "karmičkoj grupi", kao i nekih neobjašnjivih ludosti, na koje smo se odlučili u hipu, i opet bismo, samo da nam se ukaže prigoda! Najbolje od svega pak, jest moje uvjerenje da godine dobrih dana, dobrih djela i adrenalinske punoće uopće nisu prošle. Još negdje postoji zrno grožđa, u koje ću se zavući, poput ose obeznanjene od sladora. Naprosto, mora postojati i ja to znam.

Ako je vjerovati "šestomu čulu" obećane godine su tek preda mnom, i tek sam sada sazrela da ih prihvatim, dočekam i proživim, po mogućnosti s onima za koje vrijedi Vesnin stih: "Tiho, ko što kiša pada, ja se tvome dobru nadam!". Zahvaljujem nebesima na svakom od njih ponaosob, do sada i ubuduće.

15. kolovoza 2017.

Flora Green