Kolumne

četvrtak, 13. srpnja 2017.

Zoran Hercigonja | Krhotine stakla



Zašto „Krhotine stakla“? Jednostavno je. Riječ je krhka i slaba prije nego bude inlibrirana u neki  medij. Ona plovi zrakom i iscrtava najjače i najintimnije metamorfoze ljudskog duha, putene želje i dubokoumne krajolike ljudske psihe. Riječ je poput vječnosti; ona traje i govori, podsjeća i budi. Riječ nosi komprimirani djelić naših emocija, misli, želja. Riječ može utješiti; riječ može povrijediti. Na riječi se možeš „porezati“.  Zbirka pjesama „Krhotine stakla“ upravo je pisana kao riječ koja neoprezno interpretirana može biti pogubna; na krhotine stakla se možeš porezati, ali ako si oprezan u krhotinama se odražava tvoje lice kojeg prepoznaješ. Pjesme zbirke, bave se dubokoumnom tematikom čovjeka, svemira, čovjekove egzistencije. Može se iščitati ton globalističke patnje čovjeka  u modernom društvu.

Krhotine stakla, impresionistička je zbirka pjesama, puna spleena, ponoći, brodoloma i krvi. Riječi su mračne i oštre kod prvog čitanja, ali lomljive i krhke poput stakla. Ponovnim čitanjem, kontemplativno se ponire u srž misli i napokon izranja ona najintimnija vodeća misao: istina je među zvijezdama, a san je zemaljska java. Pjesma sama za sebe nije ništa; ona živi u odraze iduće pjesme ove zbirke. Izdvajanje pjesme iz konteksta ostalih pjesama, krhanje je stakla na oštre komadiće.


Zbirka poezije „Krhotine stakla, nastajala je u razdoblju od 2009. do 2017. godine postepeno iscrtavajući tragove tegobnih pitanja ljudske egzistencije. Odnos svemira i čovjeka, astralnog i fizčko materijalnog, opjevano je  kroz različite komprimirane misli oštre i ubadajuće poput stakla.

KRHOTINE STAKLA

Život je prozirna ploha stakla
suncem sjajnim po tjemenu obasjana
jedna zraka kriomice se poigrala (makla)
gorko sjeme apsurda posijala.

Svi dani života, svi ljupki trenuci,
môra su prozirnih događaja;
sve ljubavi, sva vjenčanja, svi sprovodi,
plod su bolnih muka porođaja.

Svo uhvaćeno vrijeme u staklu klepsidre,
svaki impozantni dert, gaf, snebivanje,
utkani su u tanahnu nit plohe staklene
nerazdruživ konglomerat, koncept, zbivanje.

Sve budne latice krilata cvijeća
sačinjavaju savršenu melodiju;
samo jedan krivi ton (kao ugasli plamen svijeća)
staklo se skrhalo; život je parodija.

Štapom želje za ponovnom harmonijom, skladom,
kopkamo po hrpi (vrijeme mlako)
pazi djetiću da se ne porežeš na staklo,
budi oprezan s uspomenama hladom!



Riječi su krhke poput stakla.  Budite pažljivi; na staklu se možete porezati ako ne znate rukovati njime.




Nema komentara :

Objavi komentar