Kolumne

četvrtak, 20. srpnja 2017.

Vladimir Papić | Da bih upoznao nju



Namještao se u fotelji. Prekrižio noge. Približio ekranu. Počešao nervozno po nosu, a potom revoltirano zavalio natrag. Razmišljao da upali cigaru. Odustao je jer ga je grlo ubijalo. Bližila se ponoć. Vani je puhao vjetar. Rujan je bio na izmaku dok je Janis pjevala „plavoj“ djevojci. Onoj koju bi volio upoznati.

Nije znao što ga je spopalo u tu rujansku večer. Gosti su već odavno otišli. Nema ni posla ovih dana. U pretjerivanjima razmišlja kako bi mu bilo dobro odseliti se. Već je petnaest godina na istom mjestu. Gleda slike emigranta po internetu. Ako mu se pojave pred vratima, možda i krene s njima u nepoznato.

Najave rata na televiziji. Tako je sve počelo…

… Autobusom u Budimpeštu, pa avionom u Tel Aviv. Tamo su se raznosili bombama po autobusima. Sutra je bilo nepoznanica. Avantura. Bila bi ga frka jedino kad bi vidio izraelskog vojnika u autobusu. Na putu za školu. Čuo je priče o bombašima prerušenima u vojnike. Vojnici i Palestinci nisu se bitno razlikovali po fizionomiji. To zapažanje nije iznio izraelskim prijateljima.

Ubojstvom premijera Rabina šanse za mir nestale su u pustinjskim isparavanjima. Trajekt ga je prevezao iz Hajife u Pirej. Makedonski policajci na granici tražili su „za pivo“ kako ne bi pregledali pretrpani kamionet. Opet Beograd. „Možeš da nam pušiš Klintone“, bila je parola za kojom su se povodili. Vozio se tramvajem kad je čuo zvukove sirene. Zračna uzbuna. Baš su prelazili preko mosta. Bilo mu je zabavno. Našao se u neodgledanom filmu. Koračao je zamračenim gradom i promatrao cigarete kako lebde zrakom. Blijedi likovi iza dima izgledali su kao produžetak cigarete. Kao duhovi. Sjeo bi pored koša na igralištu i s prijateljima gledao vatromet raketa na nebu. U takvim trenutcima osjećao se kao dio nečeg većeg. Njegovi problemi minorni. Bio je dio svijeta…

Upalio je grijalicu kako bi ugrijao sleđene noge. Nije mu se dalo prepravljati roman. Bio je poput zelene rijeke maglovite vlažne obale. Osjetio bi bol u kostima pri samoj pomisli na njega. Odvrtio je opet pjesmu plavoj djevojci. Zirnuo na fejs. Lajkala je nešto. Sad može ići spavati. Može i pisati. Zbog nje je i počeo. Zašto je uopće morao odabrati tako dugačak put? Možda je trebao mahati rukama i vikati: „Hej! Ja sam super. Vidi me. Dođi.“ Nije mogao.

Odlučio je napisati knjigu. Da se izda male su šanse. Zadnjih dana opet se pojavila nada. Može maštati o boljem životu. Euforično. Prepliću se ideje zajedničke budućnosti u španjolskoj Galiciji gdje će moći napisati svoju verziju „Sto godina samoće“ koja će ga ciklički vratiti razlogu pisanja. Fotografija knjige bit će na naslovnici fejsa. Samo to je bitno. Možda mu i nagrade priču na natječaju. I to ide na fejs. Neka ona vidi. Sjeti se priče o tipu koji je toliko zabrijao da je počeo raditi u  knjižnici i tamo uvaljivati svoju knjigu posjetiteljima.

Kum ga opet zove van. Spaja ga s curama, a on cijelo ljeto čita i piše.
Kum ga pita jedan dan: „Pa dobro, koji kxxxc toliko pišeš?!“

„Da bih upoznao nju“, odgovara.

1 komentar :