Kolumne

ponedjeljak, 31. srpnja 2017.

Tino Prusac | Čudna samoća



Među kamenjem Sodome i Gomore,
tražim čamac za spašavanje u moru svijesti,
s vremena na vrijeme bježim u samoću
i postajem sjena na otvorenoj cesti.

Pokušavam ostati čist i miran,
a odjeci se vraćaju, ponovno rađaju,
slomljena zrcala, staklo u očima,
ono što vreba, odjeci oslobađaju.

Ništa osim mjeseca i otvorenog neba,
kao da stojim pred beskrajnim zidom
ničega nema osim prostora i vremena
i slijepih ljudi sa proročkim vidom.

Dolazim i odlazim iz svakog trenutka,
jer postoje svjetovi unutar svijeta,
u apsolutnom miru, kao učenik oka,
oduševljen spokojem ruže koja cvjeta.

U savršeno apsurdnom svijetu,
sjenovitom kazalištu maštovitih licemjera,
postoji melodično stanje uma s udaraljkama,
ili kreativni manjak kozmičkih razmjera.

Ako bih dao pjesmu kao pjesnik, rekao bih,
vidi, nešto je mistično u svakoj noći,
zasjenjen stojim pred slomljenim zrcalima
i nedokučiv kao suze u čudnoj samoći.

Nema komentara :

Objavi komentar