Unutar svakog od nas postoji jedno posebno mjesto. Kod mene je to jedan gradić kojeg ja mogu vidjeti pa čak i osjetiti. Pošto znam da je tu i da ga osjećam nazvala sam ga Maštograd. To je najljepše mjesto u mojoj glavi koje pokreće mnoštvo mašte. On zauzima najmanji dio moje glave, ali tome mjestu se ne nazire kraj.
Ima jedan dio odmah na početku Maštograda, to jest ogromna ulica. Zove se Ulica Slatkogornog Slatkića. Ta ulica se sastoji od dječjih najvećih želja. Sve je napravljeno od bombona, keksa, čokolada, pa čak i lizalica. Kuće su napravljene od keksa i čokolade, kolnici su od bijele čokolade, a ulične svjetiljke od otopljenih lizalica. Ovo je mjesto svakog dječjeg sna. Kada se pogleda uokolo mogu se vidjeti jezera i drveće puno plodova. Usred livade se vidi jedan ogromni blještavi hrast. Taj hrast je dom svih ptica i životinja u cijelom Maštogradu. Dok trčim po livadi mogu osjetiti otpalo suho lišće kako šušti pod mojim nogama, te gibanje svake travčice koja se vijori na laganom vjetru. Mogu i osjetit svjež zrak kako mi dodiruje kožu. Najljepše mi je kada se popnem na brdo, legnem na prekrasnu mekanu travu i gledam oblake. Ovdje se znam doista dugo zadržati i zaboraviti na moj svakodnevni život.
Pokraj ovog predivnog mjesta stoji jedan snjegović usred ljeta. Oko njega se nalazi more i pješčane plaže, te predivno žuto sunce koje me gleda poput velikog žarkog oka. Ja baš ne volim sunce, ali je zato tamo snjegović. Kada mi dosade pješčane plaže i veliko plavo more dođem do njega, zatvorim oči i zaželim snijeg. Kada otvorim oči, tamo me čeka jedan veliki kaput, rukavice i šal da mi ne bude hladno. Obučem se i krenem u akciju. Radim snjegovićevu obitelj, sanjkam se i pravim anđele u snijegu. Kada mi dosadi snijeg i hladnoća, sjednem pred snjegovića, zažmirim i opet se pojave plaže i sunce.
Na ljepšoj strani Maštograda nalazi se nalazi se još jedna ulica. Ulica braće Kompića i Mobača. Ovdje rado dolazim. Sve je puno tehnoloških naprava. Od računala i mobitela pa sve do helikoptera i zrakoplova na daljinsko upravljanje. Tu znam biti čak i po nekoliko sati. Mama često upozori te kaže da nije zdravo boraviti ovdje, ali ja joj se ipak nekad usudim proturječiti pa nastavim s „nezdravim stvarima“.
To su moji najdraži dijelovi Maštograda. Strah me pomisliti na ono što slijedi. Biti ću fer pa ću vas provesti i kroz ovaj djelić Maštograda. Ovo je najmanja ulica u povijesti moga maloga grada, a znate zašto? Zato jer sam ja većinom sretna i zadovoljna, a ne namrgođena i šutljiva. Evo nas! Ovdje smo u Ulici Trola Sablasnog. Ovo mjesto sadrži sve moje strahove. Buba ili drugih insekata, te najmračnijih dijelova ulica. Ovdje žive neki ljudi koje ja najviše mrzim. Poput zagađivača prirode, mesara i ribolovaca. Ti ljudi su ovdje jer ih se ja bojim. Gadi mi se ići dalje, tako da je ovo kraj našeg putovanja kroz maštu.
Svatko u svojoj glavi imaju jedno mjesto u kojemu mogu zaboraviti na svoje probleme i uživati u trenutku, samo se treba prepustiti mašti.
____________________________________________
Priče s radionica kreativnog pisanja iz OŠ Šijana, Pula
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.