Kolumne

subota, 29. srpnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke

Ništa nije slučajno

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon pljačke i uništavanja Glamura, pojavio se misteriozni donator koji je uplatio novac za obnovu Glamura. Naravno da smo postavili tisuću pitanja i u jednom trenutku bili sretni do neba, a onda se spustili na zemlju i zaključili da je previše čudno da bismo tek tako prihvatili novac kao da je najobičnija stvar. Posred lica pljusnulo nas je pitanje: Što ako iza svega stoji nešto što će nas poslije koštati nemjerljivo više od obnove?

Čuda se događaju. Život se neprestano mijenja i postoji vrijeme kada sve ide kao od šale, ali postoji i vrijeme kada nam na leđa padnu nepodnošljivi tereti. I sreće je prevrtljiva. Koliko smo samo bili sretni kada nam je napokon krenulo, a onda tužni zbog pljačke pa opet sretni zbog donacije pa onda opet tužni zbog pitanja „što ako...“. Ali unatoč svim tim činjenicama o životu ne mogu ne pomisliti da je sve zapravo namješteno.

Danima sam razbiljala glavu i pokušala odgonetnuti tko bi mogao biti. Izravno bih zatražila odgovore da mi je barem jedno ime sijevnulo u glavi, ali to se nije dogodilo. Pomislila sam da je Boris, ali, osim što takvo što ne bi učinio, financijski ne stoji najbolje. Pomislila sam da je tata htio pomoći i da je to učinio anonimno jer me poznaje i zna da bih odbila pomoć, ali ni tata ne leži na novcima i nema šanse da je on. Dakle, uzalud sam utrošila vrijeme i nisam se maknula od početka.

Odgađali smo obnovu zbog svih pitanja i čak odlučili ne prihvatiti je, a onda je Hrvoje odjednom promijenio ploču i počeo nas nagovarati da ipak prihvatimo novac. Njegov zaključak glasio je: „Ništa nije slučajno i kao god završilo mislim da moramo prihvatiti novac. Ako ne bismo, mislim da bi krajnji rezultat bio gori. Tko god stajao iza donacije i kakve god mu bile namjere, ne želimo ga ljutiti.“ Uz dosta truda i nagovaranja na kraju smo popustili. Naravno da sam jedva čekala da s Hrvojem popričam nasamo, ali i tada je ostao pri istom mišljenju i nije mi dao nikakvo logično objašnjenje zašto je odjednom promijenio priču.

Na neki način je bio u pravu, to stoji, ali sve je postalo previše čudno da bih odustala od pitanja...

Tjedan dana poslije Glamur je ponovno zablistao i nastavili smo raditi. Međutim, primjetila sam neke nove tipove među gostima, točnije tri muškarca koji mi nikako nisu sjeli. Osim što čudno izgledaju, čudno se i ponašaju. Primjerice, izgledaju poput nekih likova iz filmova koji se bave mutnim poslovima, razgovaraju posve tiho kako ih nitko ne bi čuo i često koriste mobitele na način da ne mogu ne pomisliti da si međusobno šalju poruke. I ne, nisam paranoična. Jasno mi je da će uvijek Glamur posjetiti netko novi, ali ovo je prečudno i to baš sada.

Sinoć sam dobila potvrdu svojim sumnjama i to na najgori mogući način. Jedan od čudnih tipova pozvao je Hrvoja. I ništa ne bi bilo čudno da je to bio tek običan poziv da im donese drugu turu pića, pozvao ga je imenom. I opet ne bi bilo čudno da nije zvučalo kao da se oduvijek poznaju. Naravno, ispitala sam Hrvoja, ali sve što sam saznala ništa nije značilo. Rekao mi je da ih ne poznaje i da sam sve samo umislila.

No, nisu to čista posla i neću odustati. Od ovog trenutka postajem prava detektivka...


Nema komentara :

Objavi komentar