Kolumne

utorak, 20. lipnja 2017.

Spomenka Krebs | Moj dječak



Pitao si me što slušam i koga čitam, što želim i koga sanjam, gdje je izvor duše moje i o čemu sniva ta čudom satkana čudnica. Pitao si me volim li tebe, sanjam li o tebi večerima kada majka ugasi svjetlo  i Boga moli za zdravlje i sreću. Pitao si me,  kako to da pišem tako malena i što to uopće pišem. Pitao si kako to da moja oba djeda imaju konje pa mi možemo jahati, a ti ne možeš, zašto volim gledati zvijezde kada padaju i zašto me majka ne pusti s tobom uvečer izaći do rijeke i zašto izigrava  strogost, ta ne bi ti meni ništa učinio loše.

Ha ha, ha, kao da nisam to znala. Sjeti se da sam ti govorila:


„Ne pravi se veliki momak, kao onda kada smo skakali s jednog drveta na drugo (kao Tarzan i Jane) pa si pao i udario se toliko jako, a ja sam ti brisala suze haljinicom  moje lutkice pa si mi rekao da i odrasli plaču kada zaboli. Sjeti se kako si se pokušao zakvačiti na tramvaj pa si pao odmah kada je tramvaj krenuo. I tada sam ti brisala krv s koljena, a ti si bio hrabar, stvarno si bio hrabar…”

Ali tada nisi plakao, a željela sam da plačeš da te mogu tješiti onako naivno i dječje iskreno. Pitao si me, jesmo li i mi krali sapune iz kuće i nosili ih Ciganima na rijeku i jesmo li išli na stari vrtuljak, jesmo li brisali sa satova fizike…

Uvijek sam se smijala tebi, jer nisi prestajao pitati. Pitao si me. Sve si me pitao, a ja sam negdje između pitanja počela voljeti. Krijući sam se igrala  lutkicama, kradom češljala kosu i to samo naprijed jer sam mislila da me nitko ne gleda odzada (pa ne gledam se ni ja odzada). Ukrala sam jednom maminu šminku pa onda sestrinu majicu bježeći od kuće do kina, samo tebe tu da sretnem i s tobom budem. Sestra je sutradan vrištala lupajući nogama o pod, plakala je jer joj je tobože upropaštena najbolja majica. Nije me mnogo dojmila njena patnja, njene suze ni prijetnje, eto, samo malo mi je bilo žao što sam igrajući se s tobom na jednom mjestu majicu poderala. Pitao si me je li majica svjetski problem i  je li i mene postolar pokušao silovati… Imao si toliko pitanja i ja sam ti odgovarala kao učenica u školi. Poslije srednje škole si me čak pitao što želim uopće biti u mome životu. Odgovorila sam ti: “Želim ostati dijete i po cijeli dan se s tobom igrati… nakon toga se umorna uvući u tebe i tu mirovati, tvojim venama teći kao rijeka dolinama do svojega ušća, stopiti se s tobom i vječno se u tebi grijati”. Nisam te nikada pitala, ljubavi, od kuda toliko topline u tebi, od kuda ta blagost, zašto imaš tako veliko srce?

Kako samo možeš uvijek ostati tako miran?

Nikada te nisam vidjela ljutog, loše raspoloženog.

Ni sama ne znam zašto te nisam pitala. Valjda sam bila stidljiva i nisam te htjela vidjeti ozbiljnog. Voljela sam tvoj smijeh i osmijeh.  Željela sam biti dio iskrice u tvome oku kada si se smijao i nestašluke provodio. Smijao si se meni, tvojoj blesavici iz Londona,  a ja sam bila ozbiljna. Toliko ozbiljna da sam se u sebi zaklela da ću ostati vječita djevojčica u duši. Ne zato što me tvoj smijeh  bolio, nego zato što sam ti isto željela. A mnogo sam željela, vjeruj mi. Znaš li, ljubavi, da sam još uvijek ona ista, sretna i razigrana djevojčica? Ne, ne igram se više potajno lutkicama i ne krijem se ni od koga da budem s tobom, ali nemam tebe da me po stoti puta upitaš – jesam li sretna i kome opet pišem i zašto to pišem.

Hvala ti, dječače moj! Jesi li ostao dječak do kraja? Što znači taj kraj? Ne, ne može nikada tebi biti kraj, jer živiš još uvijek u srcu tvoje djevojčice, tvoje najdraže vještice koja se nikada nije plašila biti noću s tobom na groblju pa, evo, ni do danas. Ne plašim se večerima na groblju sjediti na tvome kamenu i pričati ti o svemu. Pa znam ja što bi ti mene pitao jer zavoljela sam te negdje između tvojih pitanja.

Voljeh te bezgranično, neiskvareno, nevino i naivno jer takve su sve dječje ljubavi…

Dio većeg teksta.

Nema komentara :

Objavi komentar