Kolumne

utorak, 20. lipnja 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Dnevničarenje, o posjećenim književnim događajima

Piše: Clara C.

Cijele ove godine bilo je nekako gusto. Pod gusto, mislim na ispunjeno književnim događanjima.

Kad kažem godina, zapravo mislim na razdoblje od prošlog listopada do sad, što je početak i nekakakv relativan kraj akademske godine.

Ne računajući radionice pisanja kojima mi je godina bila ispunjena, kao i neke standardne aktivnosti kao što su sastanci mog čitateljskog kluba, došla sam do zaključka da sam ove godine (dakle, akademske) bila na jedanaest književnih događaja. Što je s obzirom da je dosad taj broj varirao između nule i trojke, velik pomak.  A ako računam promociju nove knjige Krešimira Mišaka, taj bi se broj popeo na dvanaest. Ali, on mi više dođe kao duhovni vođa nego kao još jedan autor publicističkog izdanja, koji pruža književno iskustvo.

Posebno gusto bilo je u zadnjih mjesec dana. Zaredala mi se studentska književna večer na kojoj sam čitala, pa „Festival europske kratke priče“, a nakon njega i festival „Vrisak“ koji se u Rijeci održavao od 31. svibnja pa do 10. lipnja.

Ta studentska književna večer lijepog naziva „Riječke perspektive“ bila je manifestacija organizirana od strane Udruge studenata kroatistike „Idiom“ s Filozofskog fakulteta u Rijeci. Uvijek mi je zanimljivo slušati autorske uratke drugih ljudi i volim biti na takvim događanjima. Ovo je super i zato što su u pitanju kolege studenti, s istog Sveučilišta, ali različitih fakulteta, pa je zanimanje za njihove radove definitivno tu. Iz nekog sam razloga i ove godine odlučila da želim biti dio toga, s obzirom da sam i prošle nastupala/čitala, i to prva na redu.  Za razliku od prošle godine kad sam tamo bila s pričom koju sam jedva obuzdala unutar ograničenja od pet kartica, ove sam godine čitala ultra-kratki komadić poezije koji sam napisala sa šesnaest godina.

Bilo se zanimljivo vratiti i uviđati što je sve drugačije od prošle godine, što je bolje sada, a što onda.  Bogatija sam za lijepo otisnutu potvrdu o čitanju, jedan bookmark i sjećanje. Više ne osjećam potrebu za sudjelovanje čitanjem, ali rado ću i sljedeće godine biti u publici i slušati što mladi umovi pišu ovaj put. Jako lijep događaj, maksimalno podržavam.

Druga stvar bio je jedan FEPK događaj koji me uopće nije zanimao, ali je na kraju ispao fantastičan. Festival europske kratke priče se formalno održavao u Zagrebu i Rijeci, ali u usporedbi sa Zagrebom, ovdje se nije događalo praktički ništa. Najozbiljnije.

Ipak, tog 31. svibnja, održala se večer čitanja na kojoj su nastupali genijalni, kronološki poredani : DBC Pierre, Bronka Nowicka, Rosa Montero, Ondjaki, Igiaba Scego i Senko Karuza. Za sredinu nisam toliko sigurna jesam li dobro poredala, ali ostatak je na mjestu.  E, pa, njihovi tekstovi i osobnosti su mi se tako svidjeli da mi je to na kraju bio najbolji književni događaj u životu. Karizmatični DBC Pierre, poetična i prekasna Nowicka, briljantna Rosa, kul Ondjaki, draga i zanimljiva Giaba, duhoviti Senko Karuza…ahhhh. Bilo je divno.  Bila je odlična atmosfera, a posebno mi se svidio i zvuk različitih jezika, kako su pisci čitali tekstove u originalu (naravno, bio je dostupan prijevod). To miješanje engleskog, talijanskog, španjolskog, portugalskog i poljskog, bilo je nadasve magično i nadrealno lijepo.

Danas sam baš pročitala knjigu Rose Montero „Ljubavnici i neprijatelji“ i naravno, nevjerojatna je. Nisam bila sigurna je li u njoj sadržana priča koju je čitala, ali kad sam naišla na nju, bila sam posebno ushićena. Tako sam sretna što sam otkrila te divne pisce, ajme.

Plus, prvi sam put vidjela najdražeg mi Dragu Glamuzinu, Svena Popovića i Romana Simića.



Od programom bogatog festivala „Vrisak“ , prisustvovala sam na samo četiri događaja. Prvi od njih bila je promocija nove knjige Tee Tulić, „Maksimum jata“.  Jako sam se obradovala kad je prije nekoliko mjeseci izašao intervju s njom u kojem najavljuje skori izlazak novog romana (ne znam ustvari je li to roman ili nije), ali nisam ni znala da će to biti tako brzo… i tako na Vrisku. Tea je ta jedna osoba koju smatram samim vrhom hrvatske književnosti i jedna od onih za koje se čovjek pita, „jesi li ti sa zemlje ili šta“, kad vidite kako dobro piše. Moja najdraža žena autorica u Hrvatskoj. Čak me izraz Bronke Nowicke podsjetio na Teu, valjda mi se i zato tako ludo svidjela.

Potom, bila sam na promociji nove knjige Ivice Prtenjače. On me jako zanimao zato što smo ga se dotakli na radionici poezije, a ubrzo smo nakon toga čitali njegovu knjigu u čitateljskom klubu. Jednom saznaš za Prtenjaču pa si odasvud okružen njime. Što je super, jer je tip vrh. Volim tako opuštene, ležerne, jednostavne, pristupačne, zabavne ljude, na  neki specifični način na koji je on sve to. 

Predzadnji dan sam spontano završila na čitanju kratke priče polaznica Cekape-ovih radionica, tako što sam tri sata prije početka slučajno vidjela poziv na mejlu kojeg gotovo nikad ne gledam. Tri divne dame, bile su odlične. Među njima su bile i dvije moje kolegice, sestre po pohađaju radionice kod Envera Krivca i sestre po peru, Helena Mičetić i Sara Huskić. Ozbiljnija i odlična Senka Čorak koja je usput rečeno, osvojila nagradu na onom natječaju s temom Ozlja, Helena s pričom iz perspektive djeteta, Sara s pričom o potrazi za bračnom družicom u BiH, na koju smo doslovno umirali od smijeha. To mi je bilo najbolje što sam ikada čula od Sare.

Naposlijetku, nas pet divnih dama (same divne dame u Cekape-u) , polaznica Cekape-ove radionice poezije, zatvorile smo festival čitanjem svojih pjesama.

Dva dana nakon toga, prvi sam put bila na Knjigopsiji, i to baš kad se priča o knjigama dvoje ljudi koji me zanimaju : Željka Horvat Čeč i Goran Gluščić. Dosadašnje epizode Knjigopsije mogu se pogledati na Youtube-u. Moja najveća preporuka.

Sad mi slijedi malo odmora od kulture i književnosti, barem na ovaj način. Ljeto donosi dosta promjena u mojem načinu života, a i lokaciji. Ali već se radujem svemu što će sljedeća sezona dovesti.

Nema komentara :

Objavi komentar