Kolumne

utorak, 20. lipnja 2017.

Andreja Malta | U zagrljaju šume striborove



Ti, moj nerođeni brat blizanac
i ljubavnik,
ja, tvoja nerođena sestra
i ljubavnica,
jednom začeti, plodovi incesta
u utrobi naše nesuđene majke,
pamtiš li, poput mene,
koliko smo puta predvečer
lutali Šumom Striborovom,
zaigrani u pomalo čarobnu nadu
našeg istinskog postojanja,
u jezivom svijetu
gdje se nismo plašili ni duhova,
ni onih zlih, ni dobrih uplakanih duša
koje su izgubljeno lutale
između drveća uz šuškanje
otpalih listova.
Sisao si mi krv u žilama,
kao što sam tvoju sisala i ja,
tako smo se hranili ne bi li preživjeli
u nagovještaju mračne slutnje
kako nikada nećemo biti rođeni.
Jedne noći,
iznenada,
pogodila nas je hladna oštrica
željeznog noža
i iscurili smo zajedno u mlazu krvi
iz iskasapljene utrobe
uz očajnički krik naše nesuđene majke,
čija je slabašna, krvava ruka
iskopala mali humak
i stavila nas zajedno, natopljenima krvlju
u hladnu zemlju,
pokrivši nas otpalim lišćem
kojeg je s mukom skupila s poda.
Nije se pomolila, nije se prekrižila,
nije se od nas oprostila.
Od tada ti i ja
živimo u toj šumi, stoljećima.
Ni rođeni, ni mrtvi
još uvijek u krvi,
volimo se poput Pirama i Tizbe*,
u zabranjenoj ljubavi
između grana, između lišća,
u crnim noćima i danima bez
zrake rumenog sunca,
u vječnosti,
u bajkovitom majčinskom zagrljaju
tajanstvene šume,
Šume Striborove.

________________________________________________
* Mitološki ep rimskog književnika Publija Ovidija Nazona
                                   

Nema komentara :

Objavi komentar