Kolumne

petak, 2. lipnja 2017.

Snježana Akrap-Sušac | Grličin pjev


                                                                 Posvećeno gđi Grlici T.

Istarske toplice – travanj 2013.g. U kabini pored mene leži starija gospođa.Vedro i veselo me pozdravlja i počinje pjevušiti staru pjesmu s kojom ju je njezina baka uspavljivala:

„Bako, stara bako,
Babuškice mila,
Jesi li ti kadgod
Vako mlada bila.
Jesi li ti kadgod mogla
Ispraviti leđa?
Je li kosa tvoja
Bila kadgod smeđa?“

Zainteresirala me ova simpatična gospođa te započeh s pitanjima. Saznala sam da je rođena davne 1929. g. u Povljanima na Pagu kao jedno od desetero djece. Roditelji je nazvaše Grlica.Živjeli su siromašno u obitelji od dvadeset pet članova, ali složno i veselo. Nije bilo svađe, znalo se tko što treba raditi.Prije Drugog svjetskog  rata udale su se tri njezine sestre, dva brata otišla u vojsku, otac na sedam godina u Francusku,da bi mogao prehraniti obitelj, a Grlica ostade, kao najstarije dijete, da se s majkom brine o četvero malenih.Da bi preživjeli,morali su ,kao i drugi siromašni otočani, krasti sol Talijanima. Nije navršila ni petnaest godina kada je noću išla u dvanaest kilometara udaljenu solanu, dok su stražari pucali u zrak da ih uplaše, krala vreću od tridest kilograma soli i nosila je u Zadar. Cipele nisu imali, nego su noge umatali u krpe.Bila je „više bosa nego obuvena“. U Zadru bi kucali na vrata talijanskih obitelji i mijenjali sol za brašno,rižu, odjeću...bilo što jer ništa nisu imali.

„Nosiš tamo, nosiš vamo“- kaže sjetno Grlica.

Jednom se prigodom tri dana nisu mogli vratiti kući.Kiša,grmljavina i bura , natjerali su ih da se sklone u napuštenu karaulu.Ujutro opet bura, škrofac (bura s kišom – objašnjava mi ).Premjestili su se u napušteni samostan i pitali se kako preživjeti bez hrane i vode. Pronašli su gustijernu (bunar), ali voda je bila puna škobrlji,tj crvi. Grlica se , kao i toliko puta prije i poslije ,snašla. Nabrali su smilja, naložili vatru i prokuhali vodu. Prije toga, skinula je čarapu i vodu procijedila.Našli su i „ruzinave“ konzerve te tako preživješe tri dana dok nije došao brod.

Godine 1948. udala se za susjeda. Rađa troje djece; najmlađi Pere i danas živi s njom. Ova duhovita gospođa kaže da su „kao Afrikanci“ prali robu na moru, teško radili na zemlji, imali stoku...
Neposredno prije braka jedva je preživjela put do Like. Odjeveni za +15, došli su na – 20 stupnjeva, mijenjati vino i rakiju za krumpir.Vozili su se kamionom za potrebe jedne pilane. Kako nije bilo mjesta u kabini , sjedili su na otvorenom.Jedva su je smrznutu vratili u život.
 
Težak život još ju je jednom doveo u veliku opasnost.Plovila je s mužem njihovom gajeticom,tj. brodicom do Lošinja da bi prodali vino, rakiju, grožđe i sir. Uhvatilo ih je nevrijeme i gajeta je bila  sve više pod morem.N ajgore je bilo, sjeća se, kad dođe „ Troje“ ( tri vala u nizu ). Ipak su se uspjeli domoći kopna. Muž je poželio popušiti cigaretu, ali su sve bile mokre. Počeo je vikati na Grlicu govoreći : „ Ne mogu vikati na sebe!“- prisjeća se ona s osmijehom.

Život im se promijenio kada su se počeli baviti turizmom, ali sjećanja na dane preživljavanja još uvijek su živa.
 
Danas više ne može ići u polje, ali  reče : „A ja ne mogu bez toga“, pa su joj napravili vrt uz kuću. Unatoč godinama, vrt je pun povrća.Nađe se nešto i za susjede.

S divljenjem sam je gledala i slušala ovaj „Grličin pjev“. Ispričala mi je puno toga i uvijek bi sve popratila nekom svojom pjesmom.Danas zimi plete i brine se o vrtu i sebi, a ljeti je u moru od 18 sati do zalaska sunca, s kojim se pozdravlja i pjeva mu.Kao i svaka  Primorka pjeva i moru, koje ih je hranilo:

„More naše plavo,
ti sve želje znaš.
Ti si moja sreća,
Ti si moj spas“

Ovaj razgovor vodile smo skoro cijeli dan. Svojom toplinom i teškim životom podsjetila me na moju baku, koja odavno nije s nama.Što sam mogla na kraju nego zagrliti je i poljubiti, kao nekad svoju voljenu baku Olgu.

P.S. Vama, draga Grlice, želim da nam još dugo tako veselo cvrkućete!

Nema komentara :

Objavi komentar