Kolumne

petak, 2. lipnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Krunoslav Mrkoci | Nepoznati hrvatski književnici (2)



FRAN KRSTO FRANKOPAN ili FERENAC KRIŠTOF FRANGOPAN, Grof Teržački - zaboravljeni barokni pjesnik

Pet stoljeća duga povijest obitelji knezova Krčkih, što se u 15. stoljeću prozvaše Frangopani ili Frankopani (kako je danas uobičajeno), završila se 1671. godine, smaknućem posljednjeg muškog člana te loze, Ferenca Krištofa, nama poznatijega kao Fran Krsto Frankopan.

Premda prvenstveno poznat kao povijesna ličnost i sudionik zrinsko-frankopanske velikaške urote protiv bečkog dvora, Fran Krsto, ili Ferenaz Kristof, groff Tersazki, kako se sam potpisivao, jedan je od, u javnosti malo znanih, značajnih hrvatskih baroknih pjesnika.


1. Život

Datum, pa niti godina rođenja, nisu točno poznati. Najčešće se uzima da je rođen 1641. ili 1643.godine, temeljem uvida u sačuvane dokumente vezane uz pjesnikovo školovanje kod zagrebačkih isusovaca (na budućem zagrebačkom Sveučilištu) gdje je upisan u njihove matice 1654. godine. Također, nije sasvim pouzdano poznato tko je bila Ferencova majka, budući da se njegov otac, Vuk Krsto Frankopan (umro 1652.), ženio ukupno četiri puta. No, slijedom vijesti o pogrebima, smatra se da je pjesnikova majka bila Ursula Inkofer, plemkinja s područja današnje Slovenije. O svojoj majci podatak daje sam pjesnik, kada kaže: "u kolipki majku zgubih". Brigu o malom Ferencu, kojeg su u obitelji zvali jednostavno "bratac", preuzela su njegova starija braća: brat Gašpar (umro 1653.), a potom brat Juraj (umro 1661.) i sestra Ana Katarina, udana Zrinski.

Mladi Ferenac Krištof, u Zagrebu kod isusovaca nije se zadržao duže od dvije godine; već 1656. godine, kao 15-godišnjak ili možda kao 13-godišnjak (prihvatimo li 1643. kao godinu rođenja), putuje u Italiju. Nakon hodočašća Bogorodici u Loretu, mladi F. K. Frankopan izdaje svoje prvo djelo, napisano na latinskom jeziku. Bila je to poduža (današnjih 8-9 tiskanih stranica) "Elegia" posvećena Majci Božjoj iz Loreta.

Nastavlja svoj put u Rim, gdje mu kardinal Barberini daruje u vlasništvo gradić Nemi, što ga je Barberiniju pak darovao jedan rimski Frangipan (Mario). Godine 1658. naš pjesnik ženi se u Italiji Giulijom di Naro, nećakinjom kardinala Barberinija; dakle, u dobi od svojih 17 godina. U Italiji, naš pjesnik, naučio je i usavršio svoj talijanski, uz latinski kojeg je poznavao i kojim se služio ("Elegia"), od ranije.

Ženidbom s Giulijom di Naro, mladi Frankopan ušao je u krug ugledne i utjecajne rimske obitelji Barberini koja je, između ostalog, dala i jednog papu (Urban VIII, 1623. - 1644.).

Nije potrebno niti naglašavati da su knezovi (grofovi) Frankopani i grofovi Zrinski bile dvije najbogatije i najutjecajnije hrvatske plemićke obitelji koje su u svom vlasništvu imale zajedno i više od polovice tadašnjih ukupnih "reliquiae reliquiarum" (ostatci ostataka) kraljevstava Hrvatske i Slavonije.

Moć Frankopana utemeljena je u 15. stoljeću u vrijeme Nikole IV. Frankopana koji je naslijedio brojne i prostrane posjede. (Ne treba zaboraviti da su u to doba žene unosile u muževu obitelj svoj miraz, što je u slučaju plemstva značilo - zemljišne posjede.) Međutim, od 8 loza Frankopana sredinom 15. stoljeća, do 1577. izumrle su sve, a ostala je samo jedna; loza brinjska ili tržačka čijim je posljednjim članom bio naš pjesnik. Pjesnikova sestra, Ana Katarina, udana je za Petra Zrinskoga koji je pored brojnih drugih posjeda naslijedio i cijelo Međimurje te posjed (utvrdu) Ozalj u Žumberku.

U to doba (17. st.) životni vijek ljudi bio je kratak jer su ljudima prijetile razne epidemije, poput kuge koja je poharala karlovački kraj 1645./46. u doba pjesnikova djetinjstva, u vrijeme dok je njegov otac Vuk Frankopan tamo službovao kao carski general. Higijena je bila na sasvim drukčijem stupnju nego danas jer ljudi nisu poznavali mikroorganizme kao uzročnike bolesti, pa prema tome nisu znali niti kako se zaštititi od njih. Svaku godinu, skoro, bile su uobičajene pustošeće provale turskih odreda iz Bosne te česte bitke plemstva protiv istih. U svemu tome život je bio kratak i nestalan, a smrt sveprisutna.

Godine 1661. mladi Frankopan vratio se iz Italije i nakon bratove smrti preuzeo brigu o obiteljskim posjedima. Zime je često provodio u slovenskim Brežicama, posjedu što ga je kupio još njegov otac. Tamo je upoznao brežički slovenski dijalekt na kojeg je započeo prevoditi jednu francusku Moliereovu komediju (George Dandin) od koje se sačuvao prevedeni dio pod nazivom "Jarne bogati". Međutim, kao svoje stalno sjedište, Fran Krsto počinje uređivati i opremati Novigrad na rijeci Dobri, od kojeg su danas sačuvane tek dvije-tri kule i zidine.

Od ostalih događaja u njegovom relativno kratkom životu (28 ili 30 godina), valja izdvojiti 16. listopada 1663., kada je sudjelovao, zajedno sa svakom Petrom Zrinskim, u bitci na Jurjevim Stijenama (blizu Otočca), gdje su sa dvije i pol tisuće ljudi pod vodstvom Petra Zrinskog dočekali i porazili Ali-pašu Čengijića i njegovih 10 tisuća vojnika, a vođu su zarobili.

Zbog sudjelovanja u uroti s ciljem zbacivanja habsburške vlasti, sa šogorom Petrom Zrinskim, bio je F. K. Frankopan optužen za veleizdaju kralja. Otišli su po oprost u Beč, no nakon godinu dana utamničenja i istrage, bili su osuđeni na smrt te pogubljeni mačem krvnika "ob deseti ori" 30. travnja 1671, godine u Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt).

Sva djela F. K. Frankopana otkrivena su u bečkom Državnom arhivu pod oznakom "Frangepani croatice scripta", prilikom poduzetih istraživanja krajem 1860 - ih godina pa nadalje.

2. Jezik

Ukupno, Frankopanovom književnom stvaralaštvu najznatnije obilježje, radi kojeg nam je danas njegovo djelo posebno zanimljivo, daje jezik.

On se namjerno i svjesno, nasljedujući tradicije svoje obitelji (ali i tzv. ozaljskog književnog kruga, kojem pripada i njegov šogor Petar Zrinski i sestra Ana Katarina Zrinska), odlučio za književni jezik baziran na principu upotrebe i kombiniranja elemenata svih triju hrvatskih dijalekata, kao što ga je zagovarao i leksikograf (tvorac velikog rječnika Gazophylacium) kajkavac, pavlin Ivan Belostenec. Tako ćemo u istoj pjesmi često naići na upitno-odnosnu zamjenicu kaj, ali i ča, a ponekad i na što.

Ukupni književni opus F. K. Frankopana sadrži tekstove na tri jezika: latinskom, talijanskom i na hrvatskom koji je predstavljen dijalektalnom mješavinom. Poseban slučaj čini dramski fragment "Jarne bogati" (prijevod početka jedne Moliereove komedije) koji je napisan brežičkim dijalektom slovenskoga jezika.

Stariji hrvatski jezikoslovci iz druge polovice 19. stoljeća, poput Jagića, ocjenjivali su takav književni jezik kao "miješani" i nisu ga baš naročito cijenili, pridajući veću važnost djelima pisanim na jeziku s jednonarječnom osnovom.

Za oblikovanje jezika F. K. Frankopana bio je dakako presudan geografski prostor na kojem se njegov život u Hrvatskoj odvijao; njegovo djetinjstvo, ali i ostatak života nakon povratka iz Italije, od 1661. do 1671. godine. Taj život obilježen je uglavnom prostorom, ali i jezikom između tri točke, a to su: Karlovac, Brežice i zagrebački Gradec.

Važan doprinos razumijevanju problematike jezika u djelu F. K. Frankopana dali su istraživači Radoslav Lopašić (1895) i Stjepko Težak (1978). Oni su ustanovili postojanje specifičnog govora na području Ozlja, Novigrada na Dobri, Bosiljeva i Barilovića (na lijevoj obali Korane), govora kojeg nazivaju brajsko-bosiljevački.

Glavna obilježja tog govora su: 1) ikavsko-ekavski refleks jata po pravilima Jakubinskoga; 2) akavski refleks starih poluglasova; 3) štokavski izgovor afrikata č,ć,đ; 4) kolebanje u upotrebi štokavskog i kajkavskog lika futura; 5) upitno - odnosna zamjenica kaj (kej) i brojni drugi leksemi.

Dakle, na našeg pjesnika snažno je djelovao jezični izričaj ljudi koji su ga okruživali. Ne smije se zaboraviti niti smetnuti s uma niti primorsko čakavsko podrijetlo njegove obitelji u čijem su kućnom govoru vjerojatno ostali sačuvani i određeni čakavski elementi u leksiku. S treće strane, Frankopan se namjerno i promišljeno koristio mješavinom dijalekata:

"zato volih na sridnjem putu ostat, da znam kaj govorim i drugi razumit me more" (drugi predgovor Gartlicu).

Iako nema podataka sačuvanih o tome, F. K. Frankopan je zacijelo koji puta morao obići i svoje preostale primorsko-goranske posjede (otok Krk prodali su Frankopani Veneciji još u 15. stoljeću).

3. Djela

Najvažnije pjesnikovo djelo je zbirka stihova "Gartlic za čas kratiti", sastavljena od 109 pjesama, od kojih je njih petina erotskih ili pornografskih.

Unatoč tome što je svoju zbirku uređivao i dorađivao u bečkoj tamnici (1670/71), Frankopan je bio pjesnik života i životnih radosti. Kod njega sve pršti od oduševljenja prirodom i ljubavlju, čak i onda kada sam pjesnik osobno nema razloga za radost:

Vi loze zelene, vi polja cvatuča,
vi zdenci, potoki i voda tekuča,
deh, skaž'te smilenje
verh tužno, žalostno to moje živlenje.

Ni noči ni dneva prez suz polivanja,
vsaki hip, magnutje ronim zdihavanja
da b' se i pečine
mogle umehčati od takve godine.

Drugi se raduju u vašoj liposti,
ja pak vdil tugujem u strašnoj žalosti,
a pomoč ne vidim,
neg kot praznu maglu ufanje naslidim.

U vas što god živi, drago se raduje,
v meni pako misal nigdar ne miruje,
nit poznam veselje,
ar spodobno smerti je moje živlenje.
...
Deh, vi konči, vitri, glas moj pronosite
ter vili ljublenoj službu nazvestite.
Serce tak valuje:
gdi telo ne more, naj misal zveršuje.

(Serce žaluje da vilu ne vidi)

Pjesma "Serce žaluje da vilu ne vidi" jedna je od najljepših pjesama - tužaljki u cijeloj zbirci. Iako obrazovan na suvremenim baroknim talijanskim primjerima lirskog pjesništva, Fran Krsto je uspio u određenom dijelu svog pjesničkog opusa nadići pjesničke konvencije, davši poeziji svoj individualni, osobni glas jednog života i jedne sudbine. Osim iskrenih tužaljki, i pjesama u kojima slavi ljubav i ljepotu ženskog tijela, njegov opus sadrži i priličan broj šaljivih, ponekad lascivnih stihova.

Prema Slobodanu Prosperovu Novaku (Pov. hrv. književnosti, 2004.), on je "vjesnik novoga i modernijeg odnosa prema spolnosti. Frankopan je pjesnik "spisanja divojke od glave do nog", pjesnik kojemu je muško tijelo reducirano na spolni organ, na ono što on zove pticom bez perja, ali je u njega zato ženino tijelo panerotski topos, zbroj svih tjelesnih dijelova koji su izdvojeni i u stihovima fetišizirani."

Velik dio privlačnosti Frankopanovih stihova proizlazi iz toga što je pjesnik u njima jednostavan i prirodan, sklon humoru, pošalici i jednostavnim životnim užitcima, nepretenciozan, često lagan i okretan. I upravo pjesnikov okretan i živ karakter, njegova neposrednost i izravnost, zanimljiv rječnik i jezik, mada kadšto snažno izražena melankolija, kvalitete su koje i nas danas uspijevaju zainteresirati za ovu poeziju.

Literatura:

1) Fran Krsto Frankopan: Djela (2. obnovljeno izdanje);
Matica hrvatska, Zagreb 1999.
2) Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti: Raspeta domovina, svezak I.; Marjan tisak, Split 2004.


Nema komentara :

Objavi komentar