Kolumne

petak, 23. lipnja 2017.

Pramcem u sumrak XIX.


LJUBAV NA PRVI PLIN

Piše: Jelena Miškić

Tko kaže da život ne piše najljepše, najsretnije, najtužnije, najsmješnije...

Umorni od već užasno teškog tjedna u sparno predvečerje sumorno opterećenog raspoloženja uputili smo se put Osijeka kao da nema sladoleda u Vukovaru. Ali potrebno nam je. Odmak od posla, od vremena, obaveza, odmak od svega, odmak koji bi bio primak na plus trideset pet.

Crnilo se nebo sa zapada i osim rečenice kako bi nam kiša super dobro došla da otjera tu sparinu, šutjeli smo cijelim putem vjerujem pametno se pribojavajući suvišnih riječi, tema, zareza i tonova. Ljepljivi i još umorniji, ali opet šutke kupili smo sladoled na šarene kuglice i krenuli prošetati Osijekom. Sladoled nije donio nikakvo slatko olakšanje. Između okusa koji su nam prodani pod različito a bili su isti, mi zbog toga kao djeca jos tužniji, a isprekidani razgovor loš baš kao i sladoled, činilo se sve još dodatno umornije i zakučastije. Sparina sve teža, nemogućnost dvoje ljudi za komunikacijom u paskalima niskog tlaka pred oluju sve gori. Šutke smo i dalje hodali jedno pored drugoga možda sasvim dovoljni jedno drugome takvi kakvi jesmo, možda previše jedno drugome na gradskom asfaltu, put nas je sudbinski nanio u meni nepoznatu, ali neobičnu ulicu zelenih kontura i lijepih kuća. Odjednom je tu zastao. Zastala sam i ja. Teško je uzdahnuo. Smetala mu je ta tišina, mučila je i mene, ali i dalje smo šutjeli. Vjetar se digao, sijevalo je naveliko, lišće iznad nas upozoravalo da bi se trebali skloniti.

Htjela sam reći nešto. Trebala sam reći. Bilo što. Ali nisam.

U tom trenutku iz te osječke kuće ispred koje smo se zaustavili, kroz otvorene prozore prve, teško sparne ljetne večeri zagrmio je bariton riječima, molećivo ipak: "Prdni Elza bit će ti lakše!"

I sve je ponovno bilo na mjestu. Smijali smo se za cijelim putem natrag.

Nema komentara :

Objavi komentar