Kolumne

srijeda, 14. lipnja 2017.

Miroslav Pelikan | Susret


Susrećem te slučajno, doista, nije bilo nikakve namjere, dogodilo se, susreli smo se
Ne vidim u polutami tvoje svijetle oči dok osjećam jasni, dugi pogled i poput umorna mornara u zabačenoj luci odmahujem rukom, uzvraćam osmijeh, bez nekog posebnog izraza lica nadam se i stupam u svoj dio labirinta, zatečen vlastitom nemoći pomalo ljut na neodupiranje, ogorčen dubokom ranjivosti osjećaja što se neprekidno propinju u mojoj utrobi
Napokon zatvaram spasonosna vrata, mogu odahnuti i grozničavo prebirem po zbrkanim mislima, prepletenih neposrednim utiscima, brzo i plitko dišem, borim se svladati naraslu uzbuđenost i shvaćam kako opet tegobno dišem, oslonjen na tanka vrata
Zatvaram oči i ipak nekako sporije, dublje dišem, gotovo je

Nema komentara :

Objavi komentar