Kolumne

srijeda, 14. lipnja 2017.

Maja Šatalić | Moje drago serce…




„Moje drago serce…“

                    Koračala je kratkim koracima gazeći tlo koje je i samo osjećalo tmasto, gorko, zajedljivo vrijeme, vrijeme nadolazećih izdaja, predosjećajući neopisivu bol čiji dolazak neće moći spriječiti. Tragala je za drugačijom sudbinom od one koja ju je čekala iako je znala konačan ishod vlastite potrage. Rominjajuća kiša pojačavala se uz lagani vjetar i umivala joj ničim zaklonjeno lice. Znala je Katarina, predosjećala i dalje, mirisala zlo koje se sprema. Tražila je od biskupa da joj odgovori supruga od putovanja jer njezine riječi nisu bile dovoljno uvjerljive. Ipak, činilo joj se da će i njegove riječi pasti u vjetar nečujno i neprimjetno poput kiše koja joj je klizila niz lice. Težak zrak pritisnuo joj je jednjak, zrak gotovo nije mogao proći kroz njezine glasnice, a suze, dotad spojene u kišne kapi, sada su poprimile vlastiti oblik, nezaustavljiv kroz sva vremena i zapamćen do danas.
                      „Moje drago serce…“, govorila mu je. „Utvrde našega grada jake su, a cijena im je velika. Kolika će srca prestati kucati zbog utvrda za koje je primitivne duše bore na očigled ostalih? Zar nije bilo dosta? Nije li ljudski život važniji od utvrda, nije li tvoje srce potrebno mome više negoli je svaki dio utvrde potreban kako se ona ne bi urušila? Jesu li nam, Petre, urušili domovinu? Možeš li ju spasiti, a da pritom spasiš sebe? Ide li to uopće jedno s drugim? Je li, Petre, moguće?“ Petar je nijemo motrio potok bez riječi kojima bi joj proturječio jer je i sam slutio ispravnost njezinih pitanja. Ipak, vukla ga je želja kojoj se njegova hrabra duša nije mogla suprotstaviti. Slijedio je odluku već odavna poznatu vlastitome srcu. Ako neće on – tko će? Ta tko će zaustaviti tuđina koji ruši unutrašnjost njegova doma, koji se uvuče u jezik, govor, običaje, kulturu njegovoga naroda? Tko će zaustaviti iživljavanja stranih gospodara nad domaćim stanovništvom? Tko, ako ne on, uz pomoć Božju, ima dovoljno ludosti u svome srcu i naumu uopće stati pred takvoga moćnika koji mu može gotovo u trenutku zatrti ime kao da nikada nije postojalo? Katarina se bojala njegove tvrdoglavosti, svojeglave hrabrosti, ponekad i nepromišljenosti koja je graničila s ludošću, ali je znala da će te njegove osobine prevagnuti nad svim pitanjima i dvojbama ako se ikada pojave. Skrušeno je sklopila ruke na molitvu i bacila se ničice pred križem. Iako je tražila biskupov blagoslov i nagovor supruga, znala je koliko će je boljeti spoznaja kojoj ne želi unaprijed otvoriti mjesto postojanja. „Moje drago serce…“, tiho joj je govorio, „…tako mora biti.“ I bilo je. Jecala je dok odjednom ne zastade, rupčićem kao da osim suza odagna sve misli i pusti mir u svoju dušu, mir koji joj Njegova milost izlije bez dopuštenja, a Petrove riječi cjelivale su cijelo ranjeno joj biće. Gotovo je mogla čitati njegove misli, vjeru istinsku i jaku kojom će joj pisati posljednja slova… „U ime Otca i Sina i Duha Vsetago…“, padne joj pogled na starim hrvatskim pismom napisanu molitvu, ispisanu guščjim perom umočenim u tamnosmeđu tintu. Baš kao i trenutak u kojem je stajala pred čovjekom kojega je voljela najviše na svijetu, sama je molitva poprimila još svečaniji izraz. Prvo slovo bijaše ukrašeno zlatnocrvenkastim crtežom, a zaziv u obliku križa natjera je prekrižiti se. Zagrli muža jače no ikada pa napravi prstom znak križa na njegovom čelu, poljubi ga i ode u svoje odaje. Ostade tamo nepomično ležati s lelujajućim mislima, slutnjama čiju je bol osluškivala već davnih dana, ali ovaj put mirno, spokojno, s nadom u vječnost. „Moje drago serce…“, zvao ju je i dok ne bijaše prisutan uz njezino tijelo. Čila je njegov glas bez da je znala gdje je, osjećala ljubav njegove duše koju nijedan silnik nije mogao uništiti, otkrhnuti joj i najmanji komadić jer je znala da od ljubavi ništa nije jače. „Ljubav nikad ne prestaje.“, čitala je u svojoj Bibliji, knjizi bliskoj srcu, riječi koje su joj budile nadu dok je padala. Borila se sa sobom najjačom borbom koja ju je dosad obuzela, proživljavajući trenutke spokoja, nemoći, nemira pa sve do ludila koje nije mogla zadržati.  Gledala je Ozalj drugačijim pogledom nego prije, slušajući duhove prošlosti i borbu Dobra i Zla pred njegovim utvrdama. Hoće li pobijediti? „Pa da mi je i Dolinom Smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom.“, čula je u pjevu vjetra, kovitlajućeg nevremena i krošnjama stabala. Sram je obuze zbog sumnje koja joj nakratko obavije srce. 
                „Moje drago serce…“, čula je Petrove riječi svjesna da ih iz daljine čuje posljednji put. Stiglo joj je pismo. Njezine, sada već slabašne ruke, držale su omotnicu zapečačenu, ne želeći ju otvoriti. „Moje drago serce.“ Zastala je nakratko i sporije no ikada prolazila očima preko slova. Inače ih je voljela, ali joj tada prouzrokovaše krik boli, očaja i spoznaje. U potpisu je stajalo „Groff Zriini Petar“. Bijaše grof izdan, povijest zapisana i njezinim suzama, a slutnja na vidjelu.

Nema komentara :

Objavi komentar